Igra nekad i danas

Vrijeme je školskih praznika, godišnjih odmora… Djeca provode vrijeme sa svojim roditeljima bez jaslica, vrtića, škola, slobodnih aktivnosti i svega onoga što im inače popunjava, uglavnom prezauzeti, dnevni ritam.

Koliko ste puta u ovo relaksirano doba godine mogli čuti od svog djeteta: “Meni je dosadno“? Što se to dogodilo s djecom da se u svoje slobodno vrijeme ne znaju igrati? I naša osobna iskustva tijekom ljeta navela su nas na razmišljanje o tome kakva je igra bila nekada a kakva je danas. Koja je razlika u našem i njihovom djetinjstvu?

Sjećam se kako mi je baka kao djevojčici pričala kavo je bilo njezino djetinjstvo kada se dugo pješačilo u školu pa su se pjevale pjesme, izmišljali stihovi i priče, pamtile brojalice. Pričala mi je kako nije bilo mnogo igračaka pa su se igre stvarale i od kamenčića , starih krpa i raznih predmeta koje su dječje ruke pretvarale u lutke, zmajeve, mačeve… Kako je bolje od bilo koje igračke bilo igrati se s prijateljima na mekoj seoskoj prašini. Već je djetinjstvo naše generacije druga priča. Imali smo mnogo više igračaka, ali nam je i dalje ostajalo vremena za druženje i kreativnost.

Mnogi pamte vrijeme provedeno s “ključićem oko vrata“ kada smo se slobodno igrali ispred zgrade ili u parku dok se roditelji nisu vratili s posla. Morali smo biti strpljivi, čekati na crtić par minuta prije večernjeg dnevnika ili na zabavni dječji program koji se prikazivao nedjeljom i zvao se “Muzički tobogan“.

Danas djeca otvore oko i već je tu za njih baby program, gomila crtića i filmova. Za svaku igru postoji igračka, uputstvo i pravila. Današnja djeca navikla su dobiti zabavu kad žele, brzo, uz kompletne upute koje ne ostavljaju ništa nedorečeno.

Stoga im je i teško zamisliti da kutija može biti najbolja kuća za lutke, da je mnogo više zabave u mašti i kreiranju. Kada današnjim generacijama ostavimo na izbor da sami kreiraju igru i budu maštoviti ili da posegnu za kompjuterskim svijetom velika je vjerojatnost da će miš i tipkovnica odnijeti pobjedu. Tko kaže da i ranije generacije ne bi bile takve da su imale tu mogućnost? Mora li i dječja igra ići u korak s vremenom?

Sigurno je tako!

Važnost igre kao spontane i dobrovoljne dječje aktivnosti i njen utjecaj na dječji razvoj je neosporna. Igra je najvažniji posao svakog djeteta. Kroz igru djeca uče o svijetu oko sebe, istražuju okolinu i svoje tijelo, uče o emocijama, prevladavaju svoje strahove, postaju kompetentnima za društvene odnose.

Kod malog djeteta ona je primarna i dominantna potreba. Nakon treće godine života igra je i socijalna vještina neophodna za razvoj društvenog bića. Ona potiče uspostavljanje emocionalnih odnosa, razvoj govora, tjelesnu aktivnost, razvoj intelektualnih vještina, razvoj kreativnosti, socijalizaciju i razvoj samopouzdanja.

Polaskom djece u školu njihov život se mijenja. Igra više nije smisao života. Školske obaveze postaju važnije. Opsežno gradivo tjera na učenje, moda izvanškolskih aktivnosti okupira slobodno vrijeme i spontana igra “umire“. Djeca uglavnom više nemaju vremena za samostalnu igru. Posežu za brzim rješenjima naučena da im se “servira“ gotov proizvod.

Novi način života u kojem je sve mnogo dostupnije, brže, globalnije promijenio je i naše mališane koliko god se mi opirali i čudili. U svemu tome potrebno je naći pravu mjeru, baš kao i za sve u životu.

Vremena se mijenjaju, a s njima i djeca. Mijenjaju se igračke, načini igre, duljina vremena koje dijete provodi u igri. Prije su se djeca igrala rata koristeći grane umjesto puške.

Danas sjednu za računalo i igraju tu istu igru na “sofisticiraniji“ način. Prije su imitirali život odraslih na dekici pod nekim stablom, koristeći kutijice umjesto posuđa. Danas igraju igricu koja simulira život. Sve to ima svoje prednosti i mane. Računalo je nužnost, svakodnevnica, sredstvo koje pomaže učenju i širenju horizonata… Međutim, takvu igru treba strogo nadzirati, kontrolirati i dozirati. Vrijeme provedeno u prirodi, na svježem zraku, u igri “lovice“, “skrivača“ ili s loptom u ruci mora biti sastavni dio života svakog malog “zaigranog“ čovjeka.

U današnjem svijetu izobilja jedino je dosada nedopustiva. Shvatite da ste vjerojatno upravo vi kreirali djetetov život u kojem inače nema vremena za dosadu pa kada nema francuskog, glazbene škole, baleta ili TV-a, ne zna što bi sa sobom. Ako je vaše dijete naučeno da donosite odluke i pronalazite rješenja umjesto njega, kad se žali na dosadu možete ga potaknuti na istraživanje, zabaviti ga dajući mu izazovne zadatke koje će samostalno rješavati i vježbati svoju kreativnost, pokazati mu neke igre iz vašeg djetinjstva… ili ga pustite da se “koprca“ u svojoj dosadi dok ne uvidi da je “daljinski“ za promjenu trenutnog stanja u njegovoj ruci. U svakom slučaju, budite mu primjer jer djeca uče iz svakog vašeg pokreta i svake vaše riječi.