Osim spomenute moguće senzibilnosti u nekoliko polja djetetovog funkcioniranja (emocionalno, senzorno i moralno), postoji još jedna česta odrednica darovitih – perfekcionizam.
Perfekcionizam
Perfekcionizam ima nekoliko pozitivnih odrednica, koje motiviraju osobu da ide naprijed i da postiže visoke uspjehe i očituje se kao zdrava težnja da se zadovolje visoki standardi, najčešće postavljeni od samog sebe. Upravo je često perfekcionizam ono zbog čega su daroviti jako uspješni u životu.
No ponekad taj perfekcionizam prijeđe u maladaptivni perfekcionizam i čini dijete nefunckionalnim u svakodnevnom životu ili mu otežava stvari koje same po sebi nisu teške – na primjer pranje ruku koje mora biti do temelja napravljeno pa je ono onda često i dugo traje. Također, ponekad su ti ciljevi nemogući za ispuniti ili nikad ništa nije dovoljno dobro napravljeno, što onda dovodi do osjećaja neuspjeha i niskog samopoštovanja.
Uslijed izraženog perfekcionizma, često se javlja dihotomija “sve ili ništa“, ne postoji sredina i sve je ili crno ili bijelo. Takva pogreška u razmišljanju onda dovodi do toga da djeca ponekad uopće niti ne žele započeti neku aktivnost, u strahu da ne ispadnu glupi ili neuspješni, ako procijene da neće uspjeti postići konačni cilj (koji je pritom previsoko postavljen). Na primjer, koji je smisao da uopće započne trenirati nogomet, ako misli da neće biti dobar kao Modrić? Osim niskog samopoštovanja, takva greška u mišljenju može dovesti i do razvoja socijalne fobije, zbog straha da bi mogli nešto napraviti ili reći nešto zbog čega će ispasti glupo.
Također, ponekad se javljaju misli poput “ja moram“ ili “ja trebam“ pa onda rade neku radnju dokle god ju nisu doveli do savršenstva, prema vlastitim visokim kriterijima. U krajnjem obliku, to može dovesti da inteligentan učenik, koji je već odavno jako dobro ovladao gradivom, odbija uopće izaći na test jer smatra da nije dovoljno dobro naučio te da će dobiti lošu ocjenu i da “mora“ još učiti ili još ponavljati.
Sve navedeno u konačnici može dovesti do razvoja opsesivno-kompulzivnog poremećaja u odrasloj dobi, ako se ne radi s djetetom na spomenutim negativnim stranama izraženog perfekcionizma.
Anksioznost
Dok je opsesivno-kompulzivni poremećaj jasno izražen klinički poremećaj, visoka anksioznost (u ovom slučaju kao posljedica izraženog perfekcionizma) može ostati nezamijećena ili nedovoljno prepoznata, posebno kod manje djece. Laički govoreći, anksioznost je u biti strah – od nepoznate situacije, od drugih ljudi, od neuspjeha, općenito funkcioniranje sa suzdržavanjem i strahom (generalna anksioznost). Usko je povezana s perfekcionizmom i spomenutim pogreškama u mišljenju, a glavna podloga joj je nesigurnost u vlastite sposobnosti – “ništa nije dovoljno dobro, što ako pogriješim?”. Anksioznost se može manifestirati i kao psihosomatski poremećaj, gdje dijete razvija razne tjelesne simptome, čiji uzrok je u biti psihološki. Neki od primjera su mučnina, povraćanje, glavobolja, fizički nemir u ispitnoj situaciji, manjak koncentracije i pažnje itd.
Zbog svih spomenutih karakteristika koje često, u većoj ili manjoj mjeri, prate darovitost, darovita djeca ponekad ne ispunjavaju sav svoj potencijal. Štoviše, njihova darovitost može ostati nedetektirana, a njima pripisani neki drugi problemi u ponašanju, a ponekad i ADHD. Upravo zato njima treba puno razumijevanja, čak kada nam se čini da imaju nekakve hirove (na primjer da nešto nije dovoljno dobro napravljeno ili da trebaju više vremena, a nama se čini da je sve u redu).
Naime, oni su često prema sebi jako strogi i upravo zato im treba puno podrške i nježnosti, kako bi razbili sve svoje sumnje i nesigurnosti te razvili sve svoje potencijale. Naravno, to pred svakog roditelja stavlja dodatne zahtjeve i upravo zato je odgajanje darovitog djeteta ponekad pravi izazov i težak zadatak.
Foto: Shutterstock
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
