Izljevi bijesa putem terapije igrom - Ordinacija.hr
Psiha

Psiha

Izljevi bijesa putem terapije igrom

Tijekom odrastanja, dječji problemi su najčešće odraz nesposobnosti roditelja i/ili roditeljskih figura da razumiju i/ili da adekvatno reagiraju na ono što dijete osjeća i izražava. Taj komunikacijski jaz je povećan zbog čestog inzistiranja odraslih da djeca koriste verbalnu komunikaciju.

No, da bi djeca mogla
komunicirati isključivo na verbalnoj razini trebala bi imati dobro razvijene
jezične i komunikacijske sposobnosti što nije slučaj. Igra je za djecu isto što
i verbalizacija kod odraslih. To je medij putem kojeg djeca mogu izraziti svoje
osjećaje, istraživati odnose, opisivati iskustva, otkrivati želje, samo-ispunjavati
se. Stoga, terapija igrom svojom dinamičnošću odlično odgovara dinamici
djetetove unutarnje strukture. 

kU fazi dječjeg razvoja frustracija zauzima važno
mjesto. Ako promatramo dijete koje je tek prohodalo, ponekada možemo
primijetiti silnu količinu frustracije koja se pojavljuje kada se mališanu
nešto nađe na putu od točke A do točke B. Kada napuni otprilike dvije godine
počinjemo ga učiti da mora izaći na kraj sa svojim nezadovoljstvom i da je ok
prihvatiti “ne” kao odgovor. To
najčešće ne uspijeva od prve. Dijete izbacuje svoju ljutnju i počinje se
neuobičajeno ponašati. Kada roditelj u toj situaciji ne bi popustio dijete bi
tijekom vremena shvatilo i zaključilo da s izljevima bijesa neće postići ništa
i malo pomalo takvo bi ponašanje izostalo. Ukoliko se to ne
dogodi i ukoliko se izljevi bijesa ponavljaju kroz barem 6 mjeseci te ako počnu
ometati djetetove dnevne aktivnosti ili narušavati odnose s drugima, tada to
postaje problem.

U ovom kontekstu, izljevi bijesa se mogu gledati na
dva načina:

  1. izljev
    bijesa kao razlog upućivanja djeteta na terapiju igrom
  2. izljev
    bijesa u terapiji

Djetetovo socijalno
neprihvatljivo ponašanje čest je razlog upućivanja djeteta na terapiju igrom,
premda ne i jedini. Terapija igrom se koristi kao primarna intervencija ili kao
dodatak u terapiji za različita stanja i probleme mentalnog zdravlja djece
poput upravljanja ljutnjom, tugom, gubitkom, brakorazvodom roditelja i
obiteljskih problema, kriza i trauma, te za modifikaciju problema u ponašanju
poput anksioznosti, depresije, poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD),
akademski i socijalni razvoj.

Ovisno je li dijete otvorenije
ili zatvorenije prihvaća terapeuta brže ili sporije. Prema Virginiji Axline
terapeut također ima važnu ulogu uspostavljanja odnosa s djetetom.

  • Terapeut
    treba uspostaviti topao, prijateljski odnos s djetetom u kojem dobar rapor
    (rapport) treba uspostaviti čim prije.
  • Terapeut
    prihvaća dijete onakvo kakvo jest.
  • Terapeut
    uspostavlja osjećaj tolerancije u odnosu kako bi se dijete osjećalo slobodno da
    u potpunosti izrazi svoje osjećaje.
  • Terapeut
    budno prati i prepoznaje osjećaje koje dijete izražava i reflektira one
    osjećaje za koje procijeni da bi produbilo djetetov uvid u vlastito ponašanje.
  • Terapeut
    zadržava duboko poštovanje prema djetetovoj sposobnosti da riješi vlastite
    probleme ako mu se da prilika za to; dijete nosi odgovornost u donošenju odluka
    i prihvaćanju promjena.
  • Terapeut
    slijedi dijete i njegovu igru.
  • Terapeut
    ne požuruje proces terapije. To je postepen odnos koji terapeut prepoznaje kao
    takav.
  • Terapeut
    postavlja samo ona ograničenja koja su potrebna da bi se terapiju zadržalo u
    stvarnom svijetu i kako bi se dijete učinilo svjesnim svoje odgovornosti u tom
    odnosu.

jKada se dijete osjeća sigurno uz
terapeuta, tada će ono iskazivati svoje dublje osjećaje, misli i iskustva kroz
igru. Ako je dijete ekstravert, otvorenije će izražavati izljeve bijesa
(primjerice udarat će Bobo lutku ili bacanje pijeska). Ali isto može iskazati
na suptilniji način (agresivnija borba između vojnika ili “svađa” između
figurica “mame” i “kćeri”). Agresiju mogu usmjeravati prema sebi, baš kao što
to roditelji i/ili roditeljske figure čine prema njima (dijete traži od
terapeuta da zauzme ulogu roditelja kroz figurice dinosaura i traži da “roditelji” tuku “djecu” dinosaure).

Prilikom izljeva bijesa, jako je
važno držati jasne, transparentne i iste granice. Često zbog neprikladno
postavljenih granica od strane roditelja, djeca imaju izljeve bijesa. Važno je
da pri tome terapeut ne osuđuje djetetovo ponašanje
već je njegova dužnost da djetetu omogući atmosferu gdje su granice vezane za
djetetovu sigurnost.

U
terapiji se to može učiniti na nekoliko načina:

  • reflektirati djetetovo ponašanje: “čini mi se da si ljut (na mene jer ti ne
    dozvoljavam da bacaš pijesak)”
  • potaknuti produbljivanje djetetov uvid u situaciju: “baš me zanima što je lutak
    učinio da ga tučeš”
  • prekid igre: “namjerno bacaš pijesak iako to nije dozvoljeno zbog čega danas
    više nema pijeska za igru”

Važno
je dozvoliti djetetu proigravanje iste scene koliko god puta mu je to potrebno.
Djetetu dosade stvari koje su mu nezanimljive što znači da proigravanje iste
scene za njega nešto znači.  

Brojna
istraživanja su pokazala da čak 20 posto djece ima poteškoća u emocionalnom razvoju
i/ili u ponašanju. Nedavna istraživanja Organizacije terapije igrom Ujedinjenog
kraljevstva (PTUK) ukazuju da je 70 posto djece pokazalo pozitivne promjene
nakon tretmana ove vrste terapije. Terapija igrom pokazala se jednako
učinkovita neovisno o dobi, spolu ili djetetovom problemu, te je uključivanje
roditelja u proces terapije igrom pokazalo je najbolje rezultate.

Djeca
ne mogu promijeniti priču, ali mogu promijeniti svoj doživljaj te priče”
                                                                                              Alice
Miller

Terapija igrom pomaže djeci:

  • da postanu odgovorna za svoje ponašanje i da razviju
    učinkovitije strategije
  • da razviju nova i kreativna rješenja za probleme
  • da razviju 
    samo-poštovanje, da nauče prihvatiti sebe i druge
  • da nauče kako doživjeti i izraziti osjećaj na socijalno
    prihvatljiv način
  • da razvijaju empatiju i poštuju misli i osjećaje drugih
  • da nauče nove socijalne vještine
  • da razviju samo-vrednovanje i, uslijed toga, da
    budu sigurniji u vlastite sposobnosti

Svako dijete prirodno teži ka razvoju i
napretku, a ono što mu pri tome jako pomaže jest kontekst koji je podupirući te
odnos koji je iskren i pun povjerenja.

Terapija
igrom traje oko sat vremena u vremenskim intervalima jednom tjedno.
Istraživanja ukazuju na to da u prosjeku treba oko 20 seansi da se razriješi
tipičan problem djeteta upućenog na tretman. Naravno, nekoj djeci će trebati
manje vremena, dok onoj koja imaju ozbiljnije probleme će trebati duže. Primarno je namijenjena za djecu u dobi od 3
do 10 godina, no sve se više koristiti i u radu sa adolescentima i odraslima.

Više o terapiji igrom pogledajte u video reportaži: http://on.fb.me/jSIFg2

Autorica teksta:

Tatjana
Tatjana
Gjurković
, dipl. psiholog
certificirani terapeut
igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

 

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo