Jeste li postali riba koja se hvata na mamac vlastitog djeteta? - Ordinacija.hr
Psiha

Psiha

Jeste li postali riba koja se hvata na mamac vlastitog djeteta?

Imate li možda dijete s osjećajem za dramu? Na svakom koraku nalazi neki emocionalan izazov? I kod normalne razine stresa reagira izrazito emocionalno? Lupa vratima? Ukoliko je odgovor potvrdan, ovo je pravi članak za vas. Ukoliko nije, možete ga ipak pročitati, možda pronađete štogod zanimljivo.

Drama
kraljice ili kraljevi, kao što sam već rekla, reagiraju emotivno. Vrlo često
izvode “predstave” koje bi bez problema mogle biti nagrađene Oscarom, a kao i
svakom dobrom glumcu za takvo što im je potrebna publika. U velikoj većini
slučajeva ta publika su roditelji.

kPoznajem jednu malu drama kraljicu koja nije
baš cijelo vrijeme drama kraljica. Zapravo, takva je samo kada su njeni
roditelji u blizini. U suprotnom, ona se ponaša baš kao svaka druga, prosječna djevojčica.

Kada su oni u blizini, počinje predstava. Pjeva, pleše, jadikuje, žali se, viče
na nebo i ljuti se na univerzum što su stvari posložene kako jesu. I za to
dobije pažnju u obliku razgovora koji je neki puta vođen smiren tonom, a neki
puta nervozan ovisno o raspoloženju roditelja, ali u svakom slučaju to je
razgovor.

Evo
još nekoliko primjera:

  • Kćer
    dolazi mami i jada se kako nije dovoljno lijepa i dečki je uopće ne primjećuju.
    Mama tada, jako se trudeći, uvjerava malu da je lijepa, štoviše da je najljepša
    od svih njenih prijateljica. Što ju mama više uvjerava to mala postaje sve
    bješnja i viče : “ma daj molim te, to govoriš samo zato što si mi mama, znaš i
    sama da sam ružna ko ponoć”. Mama se sve više petlja, pokušava izgladiti stvar
    koja i opet završava treskanjem vratima uz povik “ružnaaaaa saaam”. Počelo je s “nisam baš lijepa”, a završilo s “ružna sam ko ponoć”. Niti mama niti kćer se
    ne osjećaju dobro.
  • Dvije
    sestre u sobi bezbrižno gledaju televiziju. Mama je u kuhinji, sluša radio,
    lagano pjevuši i dovršava sutrašnji ručak. Iz misli ju prene gromki prasak
    došao iz sobe. Dok ide prema sobi mrmlja “o, ne opet”.
    Ulazi u sobu gdje ju dočekuje očekivani
    scenarij. Starija kćerka stoji nasred sobe. Krili ruke i zapomaže “da bar nemam
    sestru, o Bože da se bar nikada nije rodila”. Na performansu bi joj pozavidjeli
    bolji holivudski glumci
    Mlađa sestra ima u ruci daljinski i
    bezbrižno se ceri.
    I onda kreće. Mama po stoti put počinje
    objašnjavanje koje traje slijedećih dva sata. Na kraju svega izlazi iscrpljena,
    mlađa kćer je još uvijek bezbrižna, a starija nezadovoljna nastavlja buljiti u
    televizor.
  • kDječak
    se igra u vrtu s djecom iz susjedstva. U jednom trenutku grcajući u suzama
    ulazi u kuću i vrišti. Mama pokušava shvatiti što se dogodilo. Nakon dugog
    objašnjavanja doznaje da mu je mali susjed uzeo grabljice. Mama izlazi u vrt i
    objašnjava dječaku da vrati njenom sinu grabljice. Stvar riješena. Ili nije? Za
    pet minuta mali opet grcajući u suzama ulazi u kuću i vrišti. Mama se opet jako
    trudi saznati što se dogodilo. Ovog mu je puta, drugi dječak uzeo lopaticu da
    poravna svoju kulu. Mama opet izlazi i smiruje situaciju. Stvar riješena. I
    opet nije. I tako dalje, i tako dalje… Na kraju dana mama je stvarno
    iscrpljena.

Što se zapravo događa? Djeca nastoje dobiti pažnju roditelja
na jedan, mogli bismo reći negativan način.
Kada su tako emocionalni, roditelji dolaze do njih, dodiruju
ih, razgovaraju s njima i provode s djetetom određeno vrijeme da bi ga smirili.
Što im više pažnje posvećuju, češće se ponavljaju takvi
ispadi. Vrte se u krug ne znajući kako ga prekinuti.

Takvo ponašanje djece mogli bismo usporediti s ribolovom.
Djeca su u tom slučaju izvrsni ribiči, koji spremaju mamac za kapitalan ulov,
svoje roditelje. Mamac mora biti privlačan i dobro pogođen da bi uhvatili
ribetinu. Ribiči koriste različite vrste mamaca za različite vrste riba.
Primjerice oslić se lovi sa srdelom, a trlja kamenjarka s crvom. Dakle nakon
što ribič pripremi mamac, baca udicu i čeka. Riba pliva i kad ugleda mamac…gric…zagrizla je. Tada započinje natezanje. Ribič na jednu, riba na drugu
stranu. Otprilike kao kršni momci iz dalmatinske zagore kada potežu konop.

kPa što bi roditelj trebao učiniti da ne bude riba?
Kada dijete dolazi s emocijama (čitaj mamcem), ok je da roditelj
reagira s empatijom i razumijevanjem, bez želje da tog trenutka riješi djetetov
loš osjećaj. Ponekad je ok i loše se osjećati.

Naprimjer:
Kćer: “Ja nisam dovoljno lijepa, nitko me ne primjećuje” (u
drama queen stilu)
Roditelj: “Frka te je da nećeš naći dečka?”

Sin: “Nemam vremena za ništa. Poludjet ću!”
Roditelj: “Mislim da si pod stresom. Imaš previše obveza?”

Kćer: “Mrzim ju, da se bar nikada nije rodila!”
Roditelj: “Sestra ti ide na živce?”

Ono što je učinkovito u toj situaciji je ostati miran.
Možete mu reći. “Dođi kada se smiriš, ovako mi je naporno pričati s tobom“ ili “Ne razumijem te kada vičeš, možeš ponoviti polako“ ili čak “Ide mi na živce
tvoje vikanje i ne da mi se tako razgovarati.“

Probajte,
možda se iznenadite kako se obrasci mijenjaju.
Nemojte
biti riba koja se hvata na mamac, naučite dijete da na taj način neće dobiti
ono što želi.
Važno je napomenuti da djeca to ne rade svjesno i namjerno. Nije im namjera
izluditi roditelje. Nekada su na nesvjesnoj razini zaključili da na taj način
mogu dobiti pažnju.

Radeći u dječjem domu s mladima,
često smo se mi odgajatelji bavili onima koji su radili probleme, a za one koji
su savjesni i na vrijeme završavali svoje obveze nismo imali vremena.

kNa to mi je obratila pažnju jedna
savjesna djevojka. Dobro me trgnuo taj razgovor. Kada sam se stavila u njene
cipele, prvo sam se naježila, a onda zaključila da to stvarno nije u redu.
To što ima odlične ocjene, što na
vrijeme dolazi s izlazaka i što se sama brine o svojim obvezama, ne znači da
joj ne treba pažnja. Naprotiv.

Zato odvojite dio dana za
razgovor s djetetom, čak i kada ne radi probleme. Kada sam se udavala,
matičarka je uputila mog supruga i mene da odvojimo sat vremena dnevno za
dijalog. Zvučalo je smiješno i dobro smo se zabavljali s tom rečenicom, ali život
je pokazao da je u pravu. Odvojimo vrijeme za dijalog sa svojom djecom, s
naglaskom na dijalog, a ne monolog – poslušajte i što vam dijete ima za reći i
ne ignorirajte i ne podcjenjujte ono što kaže.

Psihološke igre odvijaju se na
nesvjesnoj razini. Imajući to na umu, možda će vam biti lakše ne ljutiti se na
dijete jer vas pokušava izmanipulirati, već mu pomoći da izađe iz takvog obrasca
ponašanja.

 

Autorica teksta:

undefined 
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina

Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo