Prepoznajući svoje nesvjesne obrasce i mijenjanjem svojeg ponašanja, možemo pomoći djetetu da ne napiše priču koja će mu biti nesvjestan izvor nezadovoljstva ostatak života.
Kada je Lorena imala 4.
godine, njezin tata je svaki dan dolazio doma u pijanom stanju. Iako je dolazio
kasno u noć kada je Lorena već spavala, galamio je na Loreninu mamu, ponekad je
bio fizički nasilan prema njoj, pa je Lorenu svaki put probudio. Lorena se jako
bojala da će tata ozlijediti mamu. Prema Loreni, tata nikada nije bio grub i
ona ga je silno voljela. Ipak, bila je jako ljuta na njega što se tako ponaša
prema majci jer je i nju jako voljela. Kako se situacija ponavljala iz dana u
dan, Lorena je u jednom trenutku, ljuta
na tatu i silno uplašena za mamu, donijela odluku da ona nikada neće trpjeti
takvog muškarca.
S druge strane, njezina
mama je bila plaha i samozatajna ženica. Nikada nikome nije željela biti
opterećenje i drugi su uvijek bili važniji od nje i njezinih potreba. Smatrala
je da se zbog svoje djece treba žrtvovati i ostati u braku. Osjećaj samoće i
potrebu da se zadovolji druge ne bi li tako sačuvala odnos, mama je prenijela
na svoju kćer. Često joj je znala govoriti “Nemoj nikada biti sama, što će
žena sama?!”. Gledajući mamu kako se žrtvovala i slušajući njezine riječi,
Lorena nije voljela biti sama zbog čega je već kao sedmogodišnjakinja sjedila u
tišini kod svoje bake nekoliko sati. Lorena je, kao malo dijete, usvojila
majčin strah od samoće kao svoj vlastiti.
Kada je Lorena navršila
30. godinu, nije se sjećala odluke koju je donijela s četiri godine. No, odabrala
je i udala se za muškarca koji nikada nije bio grub prema njoj, ali s kojim
nije bila sretna. Uskoro je postala majka dvoje djece. Iako je bila duboko
nesretna u braku, zbog nemogućnosti suočavanja s osjećajem usamljenosti, ali i
znanja da njezin muž nije grub (a ima li što važnije od toga, često se pitala),
nije željela rastavu i bila je spremna ostati nesretna do kraja života jer se
odlučila žrtvovati za djecu – djeca trebaju i oca i majku.
Nesvjesni obrazac
ponašanja u teoriji transakcijske analize naziva se skript ili životni
scenarij. Eric Berne, tvorac transakcijske analize u svojoj knjizi
“Što kažeš posle zdravo” skript definira kao životni plan temeljen na
odlukama donesenim u djetinjstvu, osnaženim od roditelja, opravdanog iskustvom
koji kulminira u odabranim alternativama.
Skript
je specifičan, nesvjestan životni plan jedne osobe.
“Pisanje” skripta započinje po rođenju bebe. Do sedme godine
djetetovog života, napisani su glavni dijelovi priče. Kao i svaka druga priča,
i skripta ima svoj početak, sredinu i kraj. To je priča o kontaktu i poteškoćama
u kontaktu između djeteta i njegove okoline. Poteškoće u kontaktu nastaju kada okolina
neadekvatno reagira na djetetove potrebe, odnosno kada ih ne zadovoljava.
Budući da nezadovoljene potrebe stvaraju tenzije u djetetu i predstavljaju
stres za njega, ono pronalazi umjetno rješenje. Na osnovi tog iskustva, dijete
donosi određene odluke i zaključke koji se u tom trenutku čine najboljom
strategijom za preživljavanje. Uz to, na djetetove skriptne odluke utječu
njegovi, najčešće, vrlo intenzivni osjećaji. Roditelji i druge važne figure u
djetetovom životu ne mogu odrediti djetetove skriptne odluke, ali imaju veliki
utjecaj na njih putem verbalnih i neverbalnih poruka. Roditeljske poruke
najčešće sadrže informacije o tome kako se dijete treba osjećati, što treba
činiti i kakvo je dijete kao osoba. Te poruke čine temelj djetetovih zaključaka
o sebi, drugima i životu.
Dakle, skript je
samozaštitni plan koji nastaje iz mješavine introjekata, reakcija
preživljavanja i odluka donesenih u djetinjstvu; odnosno to je fiksirana serija
obrana koja onemogućuje da osjećaji i nezadovoljene potrebe iz djetinjstva
isplivaju na površinu i postanu svjesni.
Lorenin životna priča je
biti i ostati nesretna s muškarcem kojeg ne voli, žrtvovati se zbog djece baš
kao što je to učinila njezina majka. Ona je promijenila tip muškarca (izabrala
je suprotnog od oca), međutim, ona je također živjela nesretno, neispunjeno i
neautonomno. Financijski je mogla prehraniti sebe i svoju djecu (što njezina
majka nije mogla), ali se nije znala oduprijeti snažnom osjećaju straha od
samoće.
Odluke koje donesemo u
djetinjstvu često vrlo snažno utječu na razvoj događaja u našim životima.
Budući da je riječ o nesvjesnim obrascima, duboko smo uvjereni da je to tako
jednostavno moralo biti, da je to jače
od nas ne prepoznajući uzroke ovakvih događaja. Lorena je prihvatila svoju
majku kao žrtvu zbog čega se suosjećala s njom te je preuzela njezin osjećaj
usamljenosti kao i postupke kako ostati u odnosu s bliskima – zadovoljavanjem
druge. Kao majka, Lorena je vrlo teško postavljala granice svojoj djeci jer,
iako je znala zbog čega su one važne, imala je silnu potrebu da zadovolji
njihove želje i željice (i one koje je trebala i one koje nije) jer bi u
suprotnom imala snažan osjećaj krivnje.
Kao što je navedeno,
kakvu priču će dijete napisati, snažno utječu postupci roditelja, roditeljskih
figura te obiteljska dinamika. Prepoznajući svoje nesvjesne obrasce i
mijenjanjem svojeg ponašanja, možemo pomoći djetetu da ne napiše priču koja će
mu biti nesvjestan izvor nezadovoljstva ostatak života. Stoga, pridružite nam
se na radionici Centra Proventus “Kako dijete piše svoju životnu priču” u
srijedu 2. ožujka 2011. s početkom u 18:30. Prijave su obavezne na: tatjana@centarproventus.hr ili 095 804 3982 begin_of_the_skype_highlighting 095 804 3982 end_of_the_skype_highlighting
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut
igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
