Kada se govori o potrebama, dijete ima puno potreba koje skrbnik mora zadovoljiti i ponekad čak roditelju možda nije niti jasno što djetetu trenutno treba. No jedna potreba koja je ispred bilo koje druge dječje potrebe je potreba za osjećajem sigurnosti. Ona je evolucijski usađena u svaki živi organizam, jer je ta potreba osnova nagona za preživljavanje.
Djetetova potreba za sigurnošću
Prvi put se javlja odmah po rođenju, kada beba plače i traži sigurnost u majčinom naručju, koju su do tog trenutka pružala plodna voda i majčin organizam. Kasnije se to očituje tijekom prvih mjeseci bebinog života kroz djetetov plač kada osjeti da roditelj nije blizu. To je upravo jedan od razloga zašto se treninzi spavanja ne smatraju dobrim rješenjem, jer u tim trenucima dijete traži pomoć zbog osjećaja nesigurnosti. Ako se ne odazovemo tom pozivu, šaljemo mu poruku da nećemo doći kada će se osjećati ugroženo i trebati pomoć te ga ostavljamo u stresu koju pruža osjećaj nesigurnosti i straha. Ponekad mi imamo informacije koje dijete nema ili dijete jednostavno drugačije percipira svijet ili neku situaciju, što odraslima otežava prepoznavanje djetetove potrebe za sigurnošću.
To je posebno važno imati na umu kod različitih senzornih hiperosjetljivosti djece, kada njihov mozak interpretira podražaj iz okoline kao puno jači ili više ugrožavajući, nego što ga naš mozak interpretira. Danas samo pet posto ljudi ima savršenu senzornu integraciju, tako da hiperosjetljivo dijete na pojedinom osjetu uopće nije rijetka pojava. Problem je što mala djeca ne znaju da su hiperosjetljiva, niti znaju verbalizirati svoje potrebe. Ona samo osjete da je određeni podražaj prejaki i doživljavaju ga zastrašujućim.
Jeste li ikad primijetili da se vaše dijete možda boji neke osobe, bez da ste ikad mogli odgonetnuti mogući razlog za to? Na primjer, neko hiperosjetljivo dijete na zvuk će vrlo vjerojatno izbjegavati jako glasne ljude, jer su mu izvor stresa i osjećaja nesigurnosti. Krajnji primjer senzorne nesigurnosti su djeca s ozbiljnijim poremećajima senzorne integracije. Ponekad se takav poremećaj može vidjeti kod djece na autističnom spektru pa imate djecu koja cijeli ovaj svijet percipiraju kao vrlo zastrašujuće mjesto, zbog prirodno niskog neurologičkog praga i hiperosjetljivosti na podražaje. K tome su još ponekad neverbalna ili imaju komunikacijskih poteškoća te nemaju sredstvo kako da iskažu svoju potrebu za sigurnošću, što ih dovodi u kroničan stres.
Osim senzornih nesigurnosti, postoje i djeca koja nemaju razvijenu sigurnu privrženost sa skrbnikom, iz bilo kojeg razloga. Upravo zato se i takav oblik zdrave privrženosti i naziva “sigurna“ privrženost, jer je takva osoba izvor osjećaja sigurnosti za to dijete u svim situacijama. To se najčešće može vidjeti u odnosu majka-dijete, kada dijete u nepoznatim situacijama ili situacijama koje ono procijeni kao stresne, traži pogledom ili fizički svoju majku. Djeca koja nemaju sigurnu privrženost s niti jednom osobom, također doživljavaju svijet kao puno opasnije mjesto i kroz znatno više stresa. Također, kasnije tijekom života teže ostvaruju bliske odnose s osobama.
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
