Marija, mama dvije djevojčice, došla je na savjetovanje jer više nije pronalazila načine kako
bi se prestala svađati sa svojom starijom djevojčicom. Obožavala je svoju djevojčicu, ali opet, svakodnevno se nisu razumjele.
Što je to savjetovanje?
Savjetovanje je oblik psihološke pomoći koja omogućava ljudima da promijene
kako se osjećaju, misle i ponašaju te da žive kvalitetnije, bolje, sretnije,
zadovoljnije. Za dobar i kvalitetan proces savjetovanja, važan je odnos između
klijenta i savjetovatelja. Osim toga, važne su strategije u radu koje koristi
savjetovatelj. Savjetovatelj mora njegovati empatijsko razumijevanja za
klijentove probleme, te vjerovati u klijenta i njegove sposobnosti da pronađe rješenje
za svoje probleme te da primijeni ta rješenja. Sami ciljevi savjetovanja ovise
o potrebama klijenta. Potrebe mogu biti raznolike, od onih koje se odnose na
ublažavanje nekih postojećih teškoća do onih usmjerene na rast i razvoj
klijenta.
Ukoliko je klijent roditelj tada je savjetovanje proces u kojem roditelj i
savjetovatelj rade zajedno s ciljem pronalska različitih rješenja za različite
situacije s kojima se roditelj susreće, na zadovoljstvo i roditelja i djeteta.
Proces savjetovanja se fokusira na kreativne i učinkovite načine rješavanja
problema, a generalni cilj savjetovanja najčešće je jačanje klijentove osobne
odgovornosti za oblikovanje i stvaranje vlastita života.
Kako
izgleda savjetovanje?
Proces savjetovanja može se prikazati kroz nekoliko koraka:
1. Roditelj dolazi na dogovoreni razgovor, bez djeteta,
ispriča svoju priču, pri čemu savjetovatelj sakuplja važne informacije vezane
za konkretan problem. Na osnovi tih informacija, kao i očekivanja od roditelja,
roditelj i savjetovatelj zajedno postavljaju cilj razgovora. Što je cilj
razgovora konkretniji i jasniji, mogu se koristiti učinkovitiji koraci u
postizanju tog cilja.
2. Putem razgovora, roditelj dobiva uvid i povećava
svjesnost o sebi te o uzroku problema.
Tijekom savjetodavnog razgovora s
Marijom, savjetovatelj je povezao Mariji da su ona i njezina starija djevojčica
dosta slične. Kako je to Marija shvatila, prepoznala je sebe u njoj, sjetila se
priča o sebi, kako joj je mama uvijek govorila da se bunila protiv svega, da
joj ništa nije odgovaralo. Sjetila se da je ista podjela bila između nje i
njezine sestre. Iako je Marija to uočila, isto tako je osjećala strašnu krivnju
i žalost što joj je takav odnos s kćeri.
3. Potom dolazi tzv. radna
faza. Tijekom ove faze, roditelj može “otpustiti“ emocije koje ga ograničavaju
u zadovoljavanju njegovih potreba i želja, a koji mogu biti povezani s
predstavljenim problemom. Ponekad roditelji moraju odžalovati svoje prethodne
postupke prema djetetu, kako bi mogli otpustiti primjerice osjećaj krivnje i
ponovno početi živjeti punim plućima. Time roditelji ujedno postanu slobodni
vlastitih ograničavajućih i starih obrazaca ponašanja, razmišljanja i
osjećanja.
Marija je u svojoj radnoj fazi prorađivala osjećaje
krivnje, žalosti, ali i ljutnje prema vlastitoj majci koja je ignorirala
Marijine potrebe kada je bila mala, a što je Marija sada kao majka nesvjesno
prenosila u svoj odnos s starijom kćeri.
4. Faza reodlučivanja je
period u kojem roditelji donose nove odluke i ponašaju se u skladu s njima.
Roditelji eksperimentiraju kako je to uvoditi nove promjene u odgoju svoje
djece te prate kako djeca reagiraju na njih.
Marija je uz naputke savjetovatelja počela
koristi nove roditeljske strategije poput onih da, umjesto da ulazi u konflikt
s svojom kćeri, svaki puta kada je to moguće, ponudi joj izbor. Također,
uvođenje kućnih pravila te pridržavanje istih uveliko pomaže da Marijina
starija kćer bude svaki puta svjesna što će se dogoditi. Do sada Marija je bila
često nedosljedna u svojim postupcima što je njezinoj kćeri ostavljalo prostor
da se buni.
5. Završna faza je
ostvarivanje cilja i završavanje samog procesa savjetovanja. Ovo je točka kada
su roditelji zadovoljni i sretni. Ukratko se sagleda sam proces savjetovanja,
načini postizanja postavljenog cilja čime se proces završava.
Osvještavanjem poistovjećivanja Marije i njezine
starije kćeri s sobom, te ulazak Marije u ulogu njezine mame, proradom
Marijinih emocija koji su otežavali i njoj i njezinom odnosu s kćeri, te
konačno korištenjem novih roditeljskih vještina omogućilo je Mariji i njezinoj
starijoj kćeri da pronađu zajednički jezik. Nakon Marijinog savjetodavnog
procesa, Marija i njezina kćer značajno su manje trošile svoje vrijeme i
energiju na konflikte, te su imale mnogo više zajedničkih ugodnih i opuštajućih
trenutaka.
U idućem članku pročitajte kada
se roditelji najčešće obraćaju na savjetovanje, te što se tim procesom može
dobiti.
Autorice teksta:
Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igrom, psihoterapeut
Tea Knežević, bacc.univ.psiholog
