U današnje vrijeme brzog i potrošačkog života moramo se zapitati razgovaramo li dovoljno sa svojom djecom? Slušamo li što nam govore? Jesmo li pri tome smireni, otvoreni i suosjećajni? Gledamo li ih u oči i zaista pokušavamo razumjeti što misle i govore?
Često se u svakodnevnom razgovoru čuje termin da je netko u depresiji. Svako loše raspoloženje koje traje malo duže skloni smo opisati kao depresiju te se zbog toga, kada netko stvarno pati od ove bolesti, njegovo stanje najčešće ne shvaća ozbiljno.
Prepoznajte simptome depresije
Depresija je poremećaj raspoloženja kojeg karakterizira skup raznih vrsta simptoma: kognitivnih (negativne misli i očekivanja, pad koncentracije, samokritičnost, beznadnost), ponašajnih (manjak aktivnosti, povlačenje), tjelesnih (gubitak apetita ili pak pretjerani apetit, nesanica), afektivnih (osjećaji žalosti, krivnje, anksioznost) i motivacijskih
(gubitak interesa, tromost). Navedeni simptomi utječu na sniženo
raspoloženje osobe, ugrožavaju njegovo funkcioniranje i sposobnost
prilagodbe životu društva. Dakle, suprotno uvriježenim uvjerenjima da je
depresija obično sniženje raspoloženja, iz navedenog proizlazi kako se
zapravo radi o čitavom nizu simptoma koji loše utječu na način
razmišljanja osobe o okolini, ali i o samoj sebi.
Upravo
se adolescencija smatra razdobljem češće pojave depresivnog
raspoloženja, premda je i klinička depresija u njih češća nego u djece
prije puberteta, osobito u djevojaka. Potreba za odvajanjem i
uspostavljanjem sve veće autonomije izlaže adolescente potrebi za
proradama različitih doživljaja gubitaka (npr. gubitka sigurnosti koju
djeci pružaju roditelji ili drugi skrbnici; postupni gubitak djetinjih
iluzija o sebi i drugima itd.). Mnogi
adolescenti prolaze kroz depresivne epizode. Oni u razdoblju
adolescencije tragaju za svojim identitetom te se često dogodi da budu
konfuzni u tom traganju. Depresija među mladima se drugačije manifestira
od depresije među odraslom populacijom.
Adolescenti će vjerojatnije u
razgovoru otkriti postojanje depresivnog raspoloženja i suicidalnih
misli. Oni također mogu pokazivati razdražljivost, probleme ponašanja i
žaliti se na dosadu. U adolescenciji je manja učestalost tjelesnih
smetnji, a raste bezvoljnost, osjećaj beznadnosti, pospanost,
psihomotorna usporenost, promjena težine, osjećaj krivnje, sniženo
samopouzdanje i samopoštovanje.
Depresivni adolescenti često imaju
smetnje u ponašanju, promiskuitetno seksualno ponašanje, zlorabe
sredstava ovisnosti i bježe od kuće. Simptomi se mogu razviti u apatiju,
gubitak zanimanja za prijatelje i druge bliske osobe uz socijalno
povlačenje, zapuštanje vanjskog izgleda i školski neuspjeh. Pokušaj i
činjenje suicida među najtežim je posljedicama depresije. Mnogi misle da
je suicid u djece i adolescenata manipulativni čin i pokušaj
privlačenja pozornosti, no istraživanja su pokazala da je samo 10 posto
pokušaja suicida bilo u manipulativnoj namjeri. Suicidno ponašanje
mladih ne treba shvatiti kao način privlačenja pozornosti već kao
očajnički poziv u pomoć. Iza takvog ponašanja često se skriva psihički
nesklad i patnja, stoga je nužno da ih roditelji shvate ozbiljno.
Jedno istraživanje, provedeno 2005. godine na srednjoškolcima u Hrvatskoj pokazalo je sljedeće:
40,1 posto mladih izvještavalo je o osjećaju gubitka energije i umora
34,4 posto imalo je teškoće s koncentracijom i donošenjem odluka
31,6 posto navodilo je da ih muči osjećaj žalosti i utučenosti
24,5 posto ispitanih iskazivalo je osjećaje sniženog samopouzdanja
22,2 posto nije više imalo interesa za uobičajene aktivnosti
21,7 posto osjećalo je pretjeranu krivnju
19,8 posto razmišljalo je na pesimističan način o budućnosti
16,5 posto mladih imalo je smetnje apetita
15,6 posto njih loše je spavalo
9,0 posto mladih često je razmišljalo o smrti ili samoubojstvu
Na
temelju navedenih podataka, evidentno je da je ovako velik broj mladih
koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja alarmantan i traži
dodatne napore kako bi se takav trend suzbio. U današnje vrijeme brzog i
potrošačkog života moramo se zapitati razgovaramo li dovoljno sa svojom
djecom? Slušamo li što nam govore? Jesmo li pri tome smireni, otvoreni i
suosjećajni? Gledamo li ih u oči i zaista pokušavamo razumjeti što
misle i govore?
Savjeti za roditelje:
Razgovarajte sa svojim djetetom, pozorno slušajte, shvatite ga ozbiljno
Razgovarajte
s njim kada nije rastreseno, u žurbi, posvećeno nekoj aktivnosti ili
umorno (i obrnuto: nije dobro ni da ste vi u žurbi, umorni ili posvećeni
nečemu drugom kada razgovarate s djetetom)Pružite mu podršku i utjehu
Ako
vam se dijete ne želi povjeriti, vodite računa o tome da bi bilo dobro
kada bi dijete imalo neku blisku osobu od povjerenja – djeci je katkad
teže povjeriti se roditeljima nego nekom drugomPotražite pomoć stručnjaka: psihologa, psihijatra, pedagoga
Ako
dijete odbija pomoć stručnjaka, budite ustrajni i sami se obratite
stručnjaku: možda će vam nakon savjetovanja sa stručnjacima biti lakše
procijeniti situaciju i primjereno reagirati.
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
