O tome kako će djeca doživjeti razvod roditelja ovisi mnogo faktora, između ostalog i način na koji će biti upućeni u nove promjene u obitelji.
Razvod braka vjerojatno nije odluka koja se donijela na brzinu, već je prošlo mnogo događaja koji su doprinijeli toj odluci. Bitno je naglasiti da je većina djece svjesna kako nešto nije u redu s odnosima u obitelji, no zbog smanjenog kognitivnog kapaciteta ona nisu u stanju potpuno razumjeti što se događa te će im informacija o razvodu u većini slučajeva biti neugodno iznenađenje.
Razvod može biti vrlo zbunjujuć za djecu
Prvenstveno, ako je moguće, odluku o razvodu djeci treba priopćiti prije nego jedan od roditelja napusti kuću. Možete samo zamisliti kako se osjeća dijete koje se jedno jutro probudi i otkrije da je jedan roditelj otišao od kuće. Također, poželjno je da oba roditelja budu prisutna kada se djeci obznanjuje ova odluka. Time se povećava osjećaj sigurnosti i kontrole kojoj će djeci u ovoj situaciji biti potrebna. Ovisno o njihovoj dobi prilagođava se rječnik i količina informacija koja im se pruža.
Maloj djeci (do tri godine) se može objasniti kako mama i tata više neće živjeti zajedno te je važno naglasiti i pojasniti kako ga oboje vole te da će ga i dalje voljeti bez obzira što neće živjeti zajedno. Iako se to roditeljima podrazumijeva, mala djeca mogu osjetiti veliki strah i uznemirenost te im je takve stvari potrebno dodatno verbalizirati. Kako su djeca u toj dobi još uvijek jako ovisna o roditeljima mogu pokazivati regresivna ponašanja (sisanje palca, mokrenje u gaćice), imati problema s spavanjem, mogu postati razdražljivija i učestalo plakati. Važno im je pružiti rutinu i s majčine i očeve strane koja će im potaknuti osjećaj sigurnosti i povjerenja. Također, možda će im u prijelaznom razdoblju biti potrebno više roditeljske pažnje pa je dobro osigurati provođenje kvalitetnog vremena i s majkom i ocem.
Predškolci i rani osnovnoškolci često svjesno ili nesvjesno krive sebe za razvod roditelja. Smatraju da je njihovo ponašanje utjecalo na promjene u obitelji. Dob od 5-6 godine posebno je osjetljiva jer djeca ne razumiju koncept razvoda u potpunosti te mogu imati dojam da roditelji napuštaju njih, a ne samo partnera. Kod razgovora s ovim mališanima treba imati na umu njihovu osjetljivu dob te im češće ponavljati kako oni nisu odgovorni za razvod roditelja. Potrebno je uvjeravati djecu da će njihove potrebe biti zadovoljene i objasniti im tko će se brinuti o njima i njihovim potrebama. Ona dobro reagiraju na slikovnice ili knjige na temu razvoda pa ih u početku možete zajedno čitati kako bi što bolje shvatili što se u obitelji događa.
Školarici mogu razumjeti da je razvod konačan te da njihovi roditelji više neće živjeti zajedno, no to ne znači da će tu činjenicu lako prihvatiti. Pojavljuju im se osjećaj ljutnje, tjeskobe, straha od odbačenosti, ali i povećane odgovornosti (sin koji želi preuzeti ulogu oca ili kćer koja smatra da mora preuzeti veću brigu za obitelj). Mogu optuživati roditelje da su sebični i zlonamjerni te postati buntovni u svome ponašanju. Često optužuju samo jednog roditelja kao ”glavnog krivca” za razvod. Ako je moguće, važno im je objasniti kako je to obostrana odluka te da djeca nemaju veze s time što mama i tata više neće živjeti zajedno. Važno je objasniti kako će daljnji tok događaja izgledati. Tko će s kim živjeti, kada i koliko će se viđati s drugim roditeljem, gdje će drugi roditelj živjeti. Nravno, bitno je ne govoriti loše o drugom partneru pred djecom te ne prenositi poruke preko djece.
Razvod braka stresno je iskustvo svim članovima obitelji. Gotovo da i nema razvoda koji bivšim partnerima ne budi osjećaj ljutnje, povrijeđenosti, zbunjenosti. Zbog negativnih osjećaja koji se pojavljuju komunikacija među roditeljima zna biti otežana što posljedično utječe i na dijete. Kod razgovora o razvodu treba imati na umu njhovu dob, no ono što je u tom procesu najvažnije je podrška, suosjećanje i razumijevanje njihovih potreba koju trebaju djeca svih dobnih skupina.
Foto: shutterstock
