Često čujem roditelje kako govore: “A joj, moj mali je u predpubertetu, loše mi se piše” ili “a joj bližimo se pubertetu” ili “a joj prolazimo pubertet”. Svim tim rečenicama je zajedničko “A joj”. Čak iako nije eksplicitno rečeno “a joj” visi negdje u zraku. S obzirom na takav čest stav roditelja u praksi zaista tako i bude: “A joj”.
U članku pod naslovom “Ograničavajuća uvjerenja“ pisala sam o tome kako uvjerenja formatiraju naše ponašanje ili kako utječu na to kako ćemo se ponašati.
Kada smo uvjereni u nešto, mi se ponašamo kao da je to istina. Događaji se tumače u svjetlu uvjerenja, a izuzeci dokazuju pravilo. Ono što radimo održava i pojačava ono što vjerujemo. Uvjerenja nisu samo mape onoga što se dogodilo već i određen plan za buduće postupke.
Uvjerenje da je pubertet životno razdoblje u kojem su mladi nemogući ili pak neka varijacija na temu, utječe na roditelje na način da zamjećuju svako odstupanje od dosadašnjeg ponašanja i karakteriziraju ga kao “pubertetsko ponašanje“ ili često spominjano nemoguće ponašanje.
Širenjem ovakve klime usmenom predajom, roditelje zaista bude strah što će i kako će se ponašati i postupati prema djetetu u pubertetu.
Stvari mogu biti puno jednostavnije ako se pubertet prihvati kao razvojna faza djeteta u kojem ono prolazi kroz određene promjene fizičke i psihičke prirode te ako se te promjene prihvate kao normalne.
Termin “pubertet“ izveden je iz latinske riječi pubertas koja označava zrelost ili odraslost. Pubertet i nije ništa drugo nego prijelaz u to zrelo, odraslo doba. Drugim riječima pubertet je kraj djetinjstva i početak mladenaštva ili adolescencije.
Kod djevojčica pubertet počinje između dvanaeste i četrnaeste godine i traje oko tri godine. Kod dječaka ta pojava nastupa nešto kasnije. Od trinaeste do petnaeste godine, a sazrijevanje traje od dvije do četiri godine.
Karakteriziraju ga brze i duboke promjene, kako tjelesne, tako i psihičke.
Psihičke značajke puberteta su:
- zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu)
- razdražljivost, nervozno reagiranje
- osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija)
- želja za izolacijom
- nezainteresiranost za rad
- nagle promjene raspoloženja
- maštanje
Roditelji se odjednom nađu “zatrpani“ promjenama svog princa ili princeze. Naime princ ili princeza preko noći postadoše žabe koje nisu baš najugodnije za druženje. Ono što roditelji mogu učiniti i na taj način olakšati situaciju i sebi i svom djetetu jest prihvatiti da dijete prolazi kroz određenu razvojnu fazu.
U ovoj bi fazi trebale biti usvojene bazične vještine te počinje njihova integracija.
Zadatak roditelja u ovoj fazi je ohrabriti, podržati i prihvatiti ponašanje mlade osobe te diskutirati s djetetom na istoj razini. Ovo je vrijeme kada je ok čuti i uzeti u obzir djetetove stavove, ideje i želje više nego ikada prije.
Naravno, roditelji i dalje postavljaju granice, s tom razlikom da ovdje počinje “trgovina“: koliko odgovornosti mlada osoba pokaže, toliko slobode može dobiti. Ili obrnuto, kada ne pokaže odgovornost uskraćuje mu se sloboda. Vrlo jednostavna računica i jako primjenjiva u praksi.
Uzmimo za primjer Anu (16). Ana je vrlo dobra učenica jedne zagrebačke gimnazije. Svoje obaveze uglavnom izvršava na vrijeme (neki puta s voljom, ponekad i ne). Sama brine o svojim obvezama. Roditelji odlaze na informacije koliko je potrebno. Tamo ih ne čeka iznenađenje jer su upoznati s Aninim ocjenama, izostancima, školskim aktivnostima.
Ana ima ograničene izlaske, kojih se pridržava. Anini roditelji skloni su je pustiti da prespava kod prijateljica, da ide na vikendicu slaviti rođendane, da ide na more kod prijateljice. Zapravo ima dosta slobode.
Uzmimo sada za primjer Tanju. Da ne nabrajam previše, kod Tanje je dijametralno suprotna situacija. Tanjini roditelji se uglavnom crvene na informacijama jer ih uredno dočekaju neugodna iznenađenja. Tanja kasni s izlazaka. A Tanji je zapravo svejedno – u svom se domu osjeća kao u kavezu, roditelji joj ne vjeruju govorila istinu ili ne, a jedino vrijeme kada osjeća da diše, da živi, je kad je sa svojom “škvadrom“.
E sad… kada bi Tanjini roditelji pokazali malo više povjerenja u nju i dali joj malo slobode, možda bi i Tanja pokazala malo više odgovornosti?
Sjećam se kada sam radila u jednom zagrebačkom dječjem domu s adolescentima, mladi su se znali buniti “Ti nisi ista prema svima“. Naravno da nisam. Držala sam se formule – koliko odgovornosti, toliko slobode. Nakon nekog vremena svi su skužili formulu te su i najgori “kasnioci“ stali stizati na vrijeme.
ODGOVORNOST= SLOBODA
Ovo načelo nije jednostavno primijeniti kada su odnosi već bitno narušeni, jer će svaka strana okrivljavati onu drugu – roditelj će očekivati da dijete pokaže odgovornost, a dijete da roditelj pokaže fleksibilnost. Često je, poput priče o kokoški i jajetu, teško reći što je počelo prije, uskraćivanje povjerenja ili ponašanje zbog kojeg je povjerenje uskraćeno. No uskraćivanjem povjerenja uglavnom se ništa ne postiže, a na roditeljima je da začarani krug nepovjerenja i ponašanja koje zaslužuje nepovjerenje prekinu. Dijete to neće učiniti, jer je – dijete. Zadatak nije nimalo lak i popravljanje odnosa je polako i postupno, ali važno je da dijete osjeti “trgovinu“ između slobode i odgovornosti – da će imati povjerenje, a time i slobodu, onda kada pokaže odgovornost prema sebi i svom životu
Ako roditelj ima teškoća u ostvarivanju komunikacije s djetetom, može potražiti pomoć.
Stručnjaci iz Centra Proventus specijalizirani su za probleme adolescencije koje rješavaju ili individualnim radom s roditeljima i djecom ili organiziranjem radionica za srednjoškolce na kojima se bavimo izgradnjom njihovog samopouzdanja i samopoštovanja te ih učimo jasnoj, asertivnoj komunikaciji.
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
