Sjećam se svog djetinjstva.
Bilo je to davno, u neko drugo vrijeme. Kao djeca dane smo provodili iza zgrade igrajući se na dekicama, penjući se po drveću i garažama (nadam se da ovo neće čitati moja mama), gradeći kule u pješčanicima…
Oko dva sata, poprilično ujednačeno, mame su promolile glave na prozor i vikale: “Jeeeeleeenaaaaa ručak“, “Nataaalijaaaaaa ručaaak“, “Dijjaaaana ručaaak“ i tako dalje. Istina, kada bi me mama zvala ja bih uvijek, baš uvijek, zanovijetala “Još pet minuta“ no kada bi se pojavio tata, naglašavam samo pojavio, ne bih ništa zucnula već bi se uputila žurećim korakom na ručak.
Moji roditelji puštali su me da se po cijeli dan igram pred kućom. Nisu me vodili na engleski ni ritmiku, nisu razmišljali o tome znam li čitati i računati prije prvog osnovne, nisu vodili računa hoću li zbog neke kazne, ponekad i nepravedne, imati ovu ili onu traumu, plakati jako ili malo, biti tužna ili bijesna…
To je bilo vrijeme tradicionalnog odgoja, koji je imao svoje mane, ali i poneke vrline. Čini mi se da se naši roditelji nisu previše zamarali odgojem kao takvim. Naravno, ne mislim da nas nisu odgajali, već mi se čini da nisu toliko promišljali što učiniti u kojoj situaciji.
S druge strane tradicionalan odgoj temeljio se na adaptaciji djeteta i nije dopuštao previše izražavanja slobodne volje. U situacijama u kojima je dijete izražavalo svoje autentične misli i osjećaje roditelji su činili sve da ga spriječe. Kada smo išli u goste nisam niti slučajno smjela odbiti nešto što je domaćica s ljubavlju spremala, jer bi to bilo nepristojno. Tako se sjećam prilike kada sam u gostima na silu pojela pun tanjur žganaca, koje sam mrzila iz dna duše, naravno zato što sam bila fino odgojeno dijete. Još dan danas kada vidim žgance na tanjuru diže mi se želudac, a i neugodna sjećanja.
Danas pak roditelji vrlo često promišljaju o odgoju, što i kako napraviti u ovoj ili onoj situaciji. S jedne strane mi se čini da su jako evoluirali, a s druge strane slobodna sam primijetiti da ponekada previše razmišljaju ne dopuštajući si da se i oni, roditelji, slobodno izraze svoje autentične osjećaje – uvijek paze i razmišljaju jesu li njihove reakcije na djetetovo ponašanje neke “prave“ i “ispravne“, hoće li dijete zbog toga imati “dugoročne posljedice“… Jako puno roditelja svojoj djeci sve objašnjavaju, bila djeca u stanju shvatiti objašnjenje ili ne, bez obzira jesu li zainteresirana da razumiju gdje griješe ili ne…
Je li uvijek i u svakoj situaciji baš sve potrebno objasniti? Je li uopće realno da to uspijemo? Nije li prirodno da normalno i zdravo dijete, poput nas odraslih, ponekad i ne želi shvatiti objašnjenje kad mu ono nije u (kratkoročnom) interesu?
Ta mi smo svi ljudi od krvi i mesa, ili kako ja na svojim predavanjima volim napomenuti, nismo Budhe i, opet po meni, imamo legitimno pravo ponekada pošiziti. I ne postupiti “ispravno“. Možda je upravo spontano ponašanje, koje uključuje i zdravu, ljudsku ljutnju, ono što će našem djetetu zorno pokazati gdje su granice socijalno prihvatljivog ponašanja.
Naime za ovaj tekst inspirirala me moja dobra prijateljica, kojoj skidam kapu kako je fantastično iskombinirala značajke (vrline) tradicionalnog i demokratskog odgoja. Kada njen sin slobodno izrazi da mu se ne sviđa juha koju sam skuhala, ona ga neće lupati nogom ispod stola i upozoriti ga da je to nepristojno, naprotiv pridružiti će mu se ako je i ona istog mišljenja. Svaki je dan s djecom u različitim parkovima, trči, viče i često se “spušta na njihovu razinu“. S druge strane vrlo je jasna i zahtjevna što se tiče postavljanja granica. Jednom me pitala što ja mislim o podizanju glasa u odgoju djeteta. Naravno, protiv sam toga da se cijelo vrijeme deremo i na taj način gradimo autoritet. Svi znamo da to ne valja. Ali, za to sam da ponekada poludimo, bez naknadnog objašnjavanja zašto smo sada vikali. Jednostavno, naše je pravo ponekad podići glas, eto samo zato što nas je naše vlastito dijete, naš anđeo, princ ili princeza jednostavno iživcirao.
Svi se slažemo da dijete ne treba držati pod “staklenim zvonom“, da ga treba upoznati s realnošću života, naravno u skladu s njegovom dobi i sposobnosti da shvati lekciju. No roditelji zaboravljaju da je i susprezanje vlastite spontane reakcije na neki način držanje djeteta pod staklenim zvonom, jer u stvarnom životu, jednoga dana, nitko neće posebno voditi računa o tome da, u ime njegove sreće, suspreže iskazivanje ljutine i drugih “negativnih“ emocija. Jedna od najboljih lekcija koje mu možemo pružiti pri pripremi za stvarni život je da nauči da su neželjene emocije sastavni dio ljudskih reakcija i kako prihvatiti izljev takvih emocija i izgladiti sukob. Za dijete je puno bolje i lakše da to nauči u sigurnoj okolini svog doma s roditeljima koji ga vole, nego sutra u okolini koja neće voditi računa o njegovim interesima.
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
