U današnje vrijeme roditelji često razmišljaju o tome kako da se organiziraju kako bi imali dovoljno vremena za svoje najmilije (mislim djecu) i ponekad, ali samo ponekad vremena za sebe.
Dan bi trebao imati nešto više od 24 sata kako bi stigli skuhati ručak, pospremiti stan, odvesti djecu na slobodne aktivnosti, poigrati se s njima, pregledati im zadaće i još puno, puno toga. I dok neki muku muče kako da sve to stignu postoje roditelji koji su gotovo savršeni u odgoju, organizaciji doma i vremena. Takvim roditeljima prijatelji nerijetko zavide kako im je u stanu sve posloženo kao po špagici, kako je sve uredno i čisto i kako su im dječica blistava kao da su izašla iz kataloga.
Marta je oduvijek bila najorganiziranija osoba koju poznajem. U srednjoj školi njene su bilježnice profesori pokazivali kao pokazne, savršeno uredne bilježnice kakve bi svaki učenik trebao imati. Svi smo joj pomalo zavidjeli na njenim savršenim ocjenama i savršeno njegovanom izgledu. Nastavile smo se družiti tijekom i poslije studija. Upoznala je savršenog muškarca i rodila malog predivnog dječačića. Izvana gledano, život joj je bio … savršen.
Jednom prilikom bila sam kod nje na popodnevnoj kavici. Dok sam ja sjedila i pila kavu ona je složila beštek po određenom redu u ladicu, krpe pod pravim kutom, šalice po bojama, izribala je štednjak tako da sam si prije polaska popravila šminku gledajući se u njega, a usput je računala kada dečki moraju doći doma i koliko je vremena potrebno da se mali okupa, obuče pidžamu i jede kako bi do 20 sati bio u krevetu. Usput smo malo i razgovarale. Oko 19 i 30 je već bila vidno uznemirena jer još nisu došli iz parka. Zamolila me da odem s njom vidjeti gdje su i što se dogodilo, zašto ih nema. Tako sam se nas dvije uputile u parkić iza zgrade. Već izdaleka, dok smo se približavale parkiću, čule smo urlanje od smijeha pomiješano sa životinjskom rikom ispuštenom iz ljudskog grla. Uskoro smo ugledale Martinog muža i sinčića kako trče po parku ko da ih vrazi gone, a usput ispuštaju ranije opisane zvukove. I ja sam se počela smijati, jer – bili su smiješni. Pogledala sam Martu i ostala zatečena. Bila je ljuta ko pas, dim joj je prštao iz nosa. Odmah se zaletjela do njih i prozvala muža. Gdje su pobogu do sada, zna li on da mali u 20 sati mora biti u krevetu, je li on svjestan da sada nije vrijeme za igru, razumije li on da se stvari trebaju organizirati kako bi imali kontrolu nad njima… Najlakše je biti bez brige i bez pameti!
Završivši tiradu pozdravila se sa mnom uz obećanje da će se javiti, uhvatila sina za ruku i brzinom svjetlosti zamakla za ugao, jer opasno se približilo 20 sati.
Roditelji poput Lade troše jako puno vremena i energije da sve bude savršeno organizirano. Njihov roditeljski stil zovemo preorganiziranim roditeljskim stilom. Kao i svaki drugi stil s prefiksom „pre“ nije funkcionalan. Naprotiv.
Preorganizirani roditelji vjeruju da će, dozvole li si i najmanji pomak u svojoj unaprijed planiranoj organizaciji, izgubiti kontrolu nad stvarima i da će im se život polako pretvoriti u kaos. Uvjereni su da je krajnji rezultat i najmanjeg popuštanja u disciplini sve veća popustljivost prema samome sebi i na kraju totalni nered. To, naravno, prenose i na odgoj u kojem nastoje biti savršeno dobri roditelji, a najbolji roditelj je, naravno – najorganiziraniji roditelj.
Cijena koju pri tome plaćaju (a toga nisu svjesni ili misle da ju moraju platiti) jest – odnosi sa svojim najbližima, a pogotovo djecom, koja ne vide potrebu za životom „po planu“ i imaju želju da ponekad budu spontana i (zamislite užasa) nedisciplinirana. U nemogućnosti da zadovolje visoke norme svojih roditelja i istovremeno pod njihovim velikim pritiskom, djeca preorganiziranih roditelja reagirati će ili tako da uđu u bunt, bivajući upravo ono što takve roditelje najviše užasava – nedisciplinirana suprotnost njihovim nastojanjima, ili će se pokušavati stalno prilagoditi krutim roditeljskim zahtjevima osuđujući same sebe jer su… djeca. Sa svojim prirodnim dječjim potrebama.
Ako ste se prepoznali u ovoj priči, ako sami sebi ponekad ličite na Martu, razmislite o ovome i pokušajte malo otpustiti uzde kojima držite život zauzdan. Tajna je u tome da ih uvijek možete, ako zatreba, uhvatiti u ruke. Svoju sposobnost organizacije, koja je definitivno vaša prednost, iskoristite do one mjere koja vam pomaže da u životu imate više vremena za sebe i svoje najmilije. Naučite i svoje dijete toj vještini, ona je jako važna i može mu puno pomoći u životu. Ali ponekad poslušajte svoje dijete, ozbiljno kao da se radi o odraslom čovjeku i svoje planove i načela prilagodite njegovim željama. Time ćete postići da se ono osjeća kao ravnopravan sudionik u obiteljskom životu, što može samo pojačati njegovo samopoštovanje i učvrstiti vašu vezu.
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
