Već smo pričali o tome koliko je važna za razvoj djeteta simbolička igra, a sada ćemo reći nešto o različitim segmentima koji simbolilčke igre, koji se harmonično i paralelno razvijaju u predškolskoj dobi kod djece urednog kognitivnog razvoja te su u potpunosti razvijeni do djetetovog polaska u školu.
Prema modelu Karen Stagnitti, postoji šest različitih segmenata igre, na koje se mora obratiti pozornost da se razvijaju ravnomjerno. Upravo praćenje razvoja djetetove igre može ukazati na nekek nepravilnosti ili specifična stanja. Posotji 6 razlitčitih segmenata simboličke igre, koji su svi uglavnom u potpunosti razvijeni do 6. rođendana:
1. Tema
Kako se razvija djetetova igra, tako se razvijaju i teme unutar nje, od najjednostavnijih tema pa do složenih zapleta i priča, u kojima sudjeluje i nekoliko drugih osoba kroz uloge koje mu je dijete podijelilo. Obično kreće negdje prije 2. rođendana s najjednostavnijim imitacijama svakodnevnih aktivnosti iz kuće, poput pretvaranja da ima nešto u plastičnoj šalici ili da kuha nešto sa žličicom. Nakon toga se uključuju svakodnevne aktivnosti izvan kuće pa manje učestale aktivnosti poput igranja doktora, dok prosječan četverogodišnjak već igra igre s nekim zapletom izvan osobnog iskustva.
2. Sekvence igre
Pod sekvence igre misli se na koliko epizoda/priča ima jedna djetetova igra te koliko je povezana. Do druge godine razvoj igre kreće samo s jednom najjednostavnijom sekvencom (npr miješanje žličice u šalici). Nakon toga se razvija više sekvenci, ali su one nepovezane, nakon toga one počinju dobivati neki svoj logičan slijed (oko 3. rođendana), dok s 4-5 godina je to dobro unaprijed organizirirana strategija.
3. Substitucija
Mogućnost substitucije je jedna od glavnih elemenata simboličke igre, a referira se na djetetovu mogućnost da koristi predmete i igračke suprotno njihovoj primarnoj funkciji (npr. olovka kao žličica, papir kao pokrivač). Substitucija omogućava djetetu da razvija svoju imaginarnu igru, bez obzira na dostupne predmete, pri čemu ne postoje nikakve granice u priči. Kao i sve, kreće od otprilike 2. rođendana s vrlo jednostavnim substitucijama, nakon čega razvojem jedan objekt može koristiti u više svrha (jednom je gumica jabuka, drugi put piletina), nakon toga počinje koristiti i dijelove tijela kao objekte, da bi na kraju dijete točno razlikovalo primarnu funkciju objekata do funkcija koje ono daje, već prema potrebi igre.
4. Socijalna interakcija
Pod socijalnom interakcijom se prvenstveno misli na imitaciju ljudi oko sebe, što je jedan od primarnih mehanizama učenja svakog djeteta, koje se u kontekstu socijalnog učenja još zove i modeliranje. Također, podrazumijeva koliko uključuje druge osobe u svoju igru. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, no djeca u početku ne daju nikakve uloge svojim roditeljima. Nakon toga prvo počnu imitirati drugu djecu, no ne igraju se aktivno s njima, da bi s vremenom (poslije 3. godine) počelo se aktivno igrati s drugom djecom. Nakon toga počinju zajedno planirati i razvijati strategije igre, a konačan stupanj razvoja je igranje dobro unaprijed razrađenih igara s pravilima.
5. Igra uloga
Nadovezuje se na prethodnu vještinu te se obično razvijaju zajedno. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, bez da imaju svoje osimšljene uloge. Negdje prije 3. rođendana kreću s igranje vrlo jednostavnih i kratkih, ali vlastito osmišljenih uloga, dok to 4. rođendana počinju igrati uloge bez problema. Nakon toga djeca postaju fleksibilnija i stječu sposobnost igranja nekoliko uloga tokom igre i njihovo mijenjanje prema potrebi igre.
6. Igra s plišanim igračkama
Tu se prvenstveno misli na interakciju djeteta s nekom lutkom ili medom, odnosno koji već lik dijete ima u svojoj okolini, a da je ‘njegov medo’, kojeg ono onda oživljava i animira. Prvo kreće od jednostavnijih radnji, da ‘medo’ samo sjedi, no bez ikakvih uloga ili aktivnijih uključivanja. Nakon toga ‘medo’ dobiva jednostavniju ulogu, dok negdje nakon 3. rođendana ‘medo’ počinje imati aktivnosti iz svakodnevnog života (a npr. djevojčice se počinju igrati s kućicama za lutke). S 4 godine, ‘medo’ počinje imati svoju osobnost i karakter (tvrdoglavi ‘medo’), dok s 5 godina ‘medo’ postaje ravnopravni prijatelj, kojemu se dijete obraća kao osobi.
Razvoj ovih vještina se obično razvija paralelno, a veća odstupanja i disharmonija u razvoju simboličke igre, mogu upućivati na poteškoće u kognitivnom razvoju djeteta.
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
