Strah od odvajanja od roditelja ili separacijska anksioznost normalna je i prirodna reakcija djeteta. Premda može biti iscrpljujuće i za dijete i za roditelje, to je normalna razvojna faza.
U dobi od 6 do 8 mjeseci većina
beba počinje izražavati separacijski strah. Beba će zbog tog osjećaja
protestirati u dvije situacije – u prisutnosti nepoznatih osoba i zbog
odvajanja od roditelja. Možda će vam biti neobična takva prekretnica; od bebe
koja je s 3 mjeseca bila prijateljski raspoložena prema svima, u bebu koja
postane nervozna ako se nepoznata osoba previše približi, no takva reakcija je
prirodna i normalna. Beba na taj način pokazuje da je sposobna razlikovati
poznate od nepoznate osobe.
Negodovanje zbog razdvajanja od
roditelja predstavlja početak separacijske anksioznosti. Budući da dijete
predškolske dobi nema pojam vremena, ne može predvidjeti kada će se roditelj
vratiti, a nije ni na razvojnom stupnju da može zamisliti da će se to dogoditi.
Kako dijete postaje starije, iskustvo da se roditelj svaki puta vratio, smiruje
ga i osposobljuje da očekuje njegov povratak. No, sve dok dijete nema dovoljno
tog iskustva odvajanja od roditelja, dijete će se uzrujati i početi plakati čak
i ako roditelj ode na trenutak u susjednu sobu.
Situacije koje mogu uzrokovati
osjećaj anksioznost kod malog djeteta:
- kada roditelj napusti sobu
- kada majka ode u bolnicu roditi drugo dijete
- kada dijete ode u bolnicu
- kada roditelji izađu na večeru
- kada dijete krene u vrtić
- preseljenje u novi grad, kuću
- svađe i napetost u obitelji
- razvod roditelja.
Dužina trajanja separacijske
anksioznosti ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od
odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta. Da bi dijete doživljavalo manje
straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju,
okolinu, ljude. Prilagodba na novu situaciju u prosjeku traje dva tjedna, no
može trajati mnogo duže pa čak i cijelo predškolsko razdoblje.
I roditelje je strah
Sjećam se svog prvog odvajanja od kćeri koja je tada imala mjesec dana.
Otišla sam na kratko, samo na dva sata, obaviti nekakav posao, a moj muž ostao
je kod kuće s našom kćerkom. Prvi put nakon mjesec dana dojenja, presvlačenja,
nošenja, uspavljivanja… bila sam bez kćerke na rukama, ili barem na oku.
Prvi osjećaj kad sam izašla iz stana bio je čudna mješavina osjećaja
slobode i necjelovitosti – usprkos tome što ne moram svake sekunde misliti na
dijete i što sam, iskreno, na neki način uživala u tom osjećaju, istovremeno mi
je nedostajalo to što nemam na koga paziti, kao da imam dio mozga koji je
odjednom nezaposlen i u čudu se pita “a što ću ja sada raditi?“.
Kroz samo sat i pol taj se osjećaj pretvorio prvo u nervozu, pa
napetost, pa neizdrživu želju da se što prije vratim kući i uzmem bebicu u
ruke. Ne, nije stvar u tome što sam ju ostavila s mužem, on je osoba na koju se
uvijek mogu osloniti. Nisam razmišljala o tome da će joj se nešto zaista
dogoditi, jednostavno sam osjećala potrebu da ju vidim, uzmem u ruke, privijem
ju k sebi…
Osjećaji separacijske
anksioznosti u prvih šest mjeseci djetetova života normalni su kod svih majki.
Većina majki, ukoliko se u tom periodu makar i kratko odvoje od djeteta, kažu
da osjećaju prazninu.
U tom su periodu majka i dijete u
tzv. zdravoj simbiozi. U psihologiji izraz simbioza označava zajednicu dvije
ili više osoba u kojoj je međusobna ovisnost toliko izražena da član simbioze
vjeruje da ne bi mogao preživjeti bez drugih članova simbiotske zajednice.
Novorođenče je potpuno nesposobno za samostalan život tako da je za njega
simbioza s majkom čista potreba. Takva je simbioza potrebna za preživljavanje
djeteta, ali isto tako i za emocionalni razvoj i socijalizaciju.
Majka i dijete, međutim, ne mogu
vječno ostati u takvoj simbiozi. Roditeljstvo se između ostalog odnosi na
pripremu djeteta za samostalan život i, kada dođe vrijeme za to, dozvoljavanje
djetetu da se odvoji. Odlazak u vrtić najčešće je prvo iskustvo odvajanja, kako za dijete tako
i za majku Ukoliko ne postoji adekvatna priprema, to odvajanje može
predstavljati ozbiljan problem za obije strane.
Dječji separacijski strah sasvim
je normalna faza u razvoju djeteta, no ono što još može dodatno “pogoršati”
situaciju jest roditeljski strah od odvajanja. Naime, roditelji vrlo često
nenamjerno potiču separacijski problem svojom vlastitom anksioznošću, koju je
od djeteta vrlo teško sakriti. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske
strane vezan uz odlazak djeteta u vrtić, on će vjerojatno izaći na vidjelo,
makar ga ne izgovorili – govorna komunikacija nije jedini način kako dijete “čita” naše poruke.
Ako roditelj ne vjeruje da će
djetetu u vrtiću biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu
pričali o tome kako je u vrtiću jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i
igrati s drugom djecom. Naprotiv, biti će zbunjeno dvostrukim
porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini.
Na verbalnoj razini je upućeno „sve će biti u redu, u vrtiću je jako lijepo“, a
na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini
poruka je „joj, joj, hoće li sve biti u redu?“.Vjerojatno ste se i vi u životu
našli u situaciji kada vas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što
govori. Vjerujemo da se niste osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne
osjeća sigurno, ukoliko osjeća vašu vlastitu nesigurnost. Zbog toga je prva
zadaća roditelja koji dijete po prvi put odvaja od sebe, stjecanje čvrstog
uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica –
svi smo svjesni da se dijete u određenoj životnoj dobi treba odvojiti od
roditelja kako bi se socijaliziralo sa svojim vršnjacima i drugim ljudima –
dijete mora jednog dana, kao odrastao čovjek, samo funkcionirati u društvu, a
to se neće dogoditi samo od sebe.
Kako možemo steći to uvjerenje? Prije svega –
informiranjem. Informirajte se o sredini u koju odlazi Vaše dijete. Ako je to
odlazak u vrtić, razmislite što bi mu tamo moglo nedostajati i postoji li
mogućnost kompenzacije za to:
- omiljena igračka,
- teta u vrtiću s kojom je prethodno stvorilo neki odnos,
- dijete iz susjedstva koje ide u istu grupu, a koje Vaše dijete već
poznaje i slično - ako je moguće, dogovorite se s odgajateljicama i ako Vam vrijeme to
dozvoljava, posjetite vrtić i provedite nekoliko sati (ili dana) u vrtiću
zajedno s djetetom i odgajateljicama prije nego što dijete prvi put
ostavite samo s njima i drugom djecom.
Ovakav, postepeni način
informiranja o novoj sredini, stvaranja novih odnosa i usvajanja znanja o
okolini pomoći će i Vama i djetetu da lakše prihvati odlaske u vrtić.
Što možete još učiniti?
- igrajte se skrivača u poznatom okruženju –
potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete
se uvijek vratiti - neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga
ostavljate u nepoznatom okruženju - razvijte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih
ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali
ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to
bude kratak pozdrav - otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će
on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja..)
i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja - izbjegavajte da dijete gleda televiziju sa
sadržajima koji izazivaju strah – vaše dijete će vjerojatnije biti manje
prestrašeno ako sadržaje koje gleda ne izazivaju strah - razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok
vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati,
da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to - trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako
bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi - ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto
vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete
zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu -
pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća,
primjerice “Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati,
ali moram ići na posao.” - čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku
iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji - ponekad djeca kada su tokom dana u vrtiću, žele
ostati duže budnim i odbijaju ići na spavanje – dajte im malo više vremena
da provedu s vama - kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu
da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili
opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred
odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo
tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s
njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta.
Važno je znati:
Dijete
može plakati dok roditelj odlazi, a onda se, za samo 5 minuta, smiriti i
zadovoljno se igrati. Kada roditelj dođe po njega, dijete se može ponovno
uzrujati i početi plakati jer se sjetio da je bio “ostavljen”. Takvim
reakcijama, dijete ne
manipulira s vama – već je to normalno dječje ponašanje. Na taj način, ono vam
govori da mu se još uvijek ne sviđa u potpunosti kada niste prisutni, ali uči
nositi se s tim.
Važno je znati:
Ponekad
nakon što je dijete prošlo prilagodbu na novu sredinu i čini se da je sasvim
zadovoljan tamo, te više ne pokazuje separacijsku anksioznost, ono može
promijeniti ponašanje ako ostaje doma s majkom jer je primjerice rođeno drugo
dijete. Dijete može imati izraženu potrebu da bude uz roditelje i može se
činiti kao da regresira. No, i to je način na koji dijete prolazi kroz separaciju
nakon što se ponovno osjeća sigurno. Ukoliko mu se dozvoli da ispočetka
“visi” uz vas, kada će biti spreman za to, dijete će prestat s tim
ponašanjem. Ako ga se odguruje od sebe ili očekuje da vrlo brzo odraste
(primjerice da se brine za mlađe dijete više nego što je to primjereno za
njegovu dob), tada će se nesigurnost djeteta u vas produbiti i ono će to
nastaviti izražavati kroz ponašanje.
Autorice teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
