Saznajte kako koristiti “ne” kao alat za učenje i povezivanje s djecom. Stručni savjeti terapeutkinje Kelsey Mora pomažu roditeljima da budu smireni i dosljedni.
Reći “ne” djeci ključno je u odgoju, ali postavljanje granica ne bi trebalo početi i završiti samo jednom riječju. Riječ “ne”, kako za CNBC piše terapeutkinja i stručnjakinja za dječji razvoj Kelsey Mora, nije znak kontrole, nego alat za pružanje sigurnosti i podrške.
– Jednostavno rečeno: roditelji ne kažu “ne” da bi kaznili dijete, već da bi ga zaštitili i usmjerili. Granice s vremenom grade povjerenje i suradnju. Kada ih postavljamo smireno, dosljedno i s pažnjom, djecu učimo ne samo što smiju ili ne smiju raditi, već i regulaciji emocija, samokontroli i povezivanju, vještinama koje će im koristiti daleko izvan djetinjstva – ističe terapeutkinja koja je podijelila i nekoliko savjeta kako reći “ne” na način koji gradi povezanost, a ne sukob.
Pretvorite “ne” u priliku za učenje
Zamislite jednoipolgodišnje dijete, ističe, koje stavlja pijesak u usta, vuče psa za rep ili stoji na stolici. Ako samo kažete “ne” ili “stani”, dijete može ostati zbunjeno, posramljeno ili nesigurno.
Umjesto toga, možete reći “ne u usta”, “nježne ruke” ili “sjedi”. I dalje postavljate granicu, ali istovremeno učite i usmjeravate dijete na način koji razumije.
Ponekad, kada djeca ne poštuju granice, potrebne su čvršće upute – ali i one mogu biti konstruktivne:
- “Nema kacige, nema bicikla.”
- “Nije sigurno voziti bez kacige, pa ću bicikl zasad spremiti.”
- “Čim staviš kacigu, možeš voziti bicikl.”
Ovakvim pristupom dijete uči što treba učiniti, a ne samo što ne smije.
Objasnite zašto
Djeca, ističe Mora, žele razumjeti razloge. Granice najbolje funkcioniraju kada dijete zna zašto postoje.
– Sa svojim malom djecom uvijek prvo postavljam granice vezane uz sigurnost i ljubaznost. To mi pomaže biti svjesna kada i zašto kažem “ne” te koje su granice prilagodljive. Primjerice, dok je moje petogodišnje dijete tražilo emocionalnu podršku u vožnji, rekla sam: “Ne mogu ti držati ruku dok vozim jer nije sigurno. Ali čim dođemo kući, mogu te zagrliti.” I dalje je to bio “ne”, ali je prioritet bila povezanost i sigurnost – objašnjava.
Kada djeca znaju zašto postoji granica, vjerojatnije je da će je prihvatiti. Također, uče gledati stvari iz tuđe perspektive. Za ekrane, kacige i slično, korisno je objasniti i da “svaka obitelj ima svoja pravila, a ovo su naša.”
Pružite izbor unutar granica
Kada djeca čuju “ne”, često se osjećaju da im je oduzeta kontrola, posebno dok istražuju svijet i razvijaju identitet. Povežite granice s izborom. Primjeri:
- “Park trenutačno nije opcija, ali možeš izabrati igranje u dvorištu ili u podrumu.”
- “Izaberi još jednu stvar za napraviti pa je vrijeme za odlazak.”
Ako se dijete teško odlučuje, možete reći: “Možeš izabrati ti ili mogu ja za tebe.” Na taj način dijete se osjeća osnaženo jer donosi odluku unutar jasno postavljenih granica.
Budite dosljedni
Dojenčad i djeca mlađa od godinu dana testiraju granice svaki dan, a to se nastavlja i u kasnijoj dobi. To je znak zdravog razvoja i izgleda različito u različitim fazama.
Djeca uče što je sigurno i gdje su granice. Kada se granice lako mijenjaju, djeca više pritišću. Dosljedne granice pomažu im da nauče vjerovati i očekivati pravila.
– Roditelji trebaju komunicirati jasno, smireno i dosljedno, čak i kada dijete ima ispade ili se opire. Time mu pokazuju da je svijet siguran i predvidljiv te pružaju nepokolebljivu podršku u izazovima – napominje Mora.
Popravite reakciju kada reagirate naglo
Ponekad instinktivno vrištimo “ne!”, primjerice kad dijete trči prema cesti. Takva reakcija je prirodna, ali važno je naknadno objasniti i eventualno se ispričati.
– Nedavno je moja kći povukla ogrlicu koja je već dvaput pukla. Rekla sam: “Bojim se da će se slomiti. Posebna je i košta da se popravi.” Odgovorila je: “Oprosti mama. Bilo je slučajno. Neću više.” Objašnjavanje i popravljanje nakon emocionalnog “ne” može djecu učiti odgovornosti, empatiji i važnosti refleksije u odnosima – poručuje.
Budite čvrsti kako dijete odrasta
Kako djeca rastu, granice mogu izgledati i zvučati drugačije, ali poruka ostaje ista. Primjerice, “ne” za odlazak u park nakon škole može biti: “Čujem te, ali danas to nije opcija. Već imamo planove.” Kad je vrijeme završiti aktivnost: “Gotovi smo” ili “Vrijeme je za povratak kući.”
– Važno je potvrditi i osjećaje djeteta dok ostajete čvrsti: “U redu je biti ljut, ali to neće promijeniti planove. Ovdje sam s tobom.” Takvi iskreni razgovori uče djecu da granice i povezanost mogu postojati zajedno, lekcija koja će im koristiti kroz cijeli život – zaključuje terapeutkinja.
(Ordinacija.hr)
