S obzirom da je nedavno počelo drugo polugodište školske godine, u ovome članku ćemo navesti neke savjete za roditelje koji se još uvijek nisu snašli u tome koja je točno njihova uloga u motiviranju djeteta na izvršavanje školskih obaveza.
Kada govorimo o razdoblju polaska djeteta u školu najčešće spominjemo izazove koji čekaju to dijete – treba se naviknuti na novi svakodnevni ritam, na strukturirani rad u školskim uvjetima, na novo okruženje, još jedan autoritet, na usvajanje radnih navika te brojne druge. Ipak, polaskom djeteta u školu i pred roditelje su stavljeni novi izazovi. Naime, nije uvijek jednostavno potaknuti dijete da napiše zadaću bez da se javi frustracija sa strane roditelja i/ili strane djeteta. Također, potrebno je neko vrijeme da se dijete navikne na novi ritam te je moguće da će to razdoblje od roditelja iziskivati više strpljenja, razumijevanja i dosljednosti u ponašanju. S obzirom da je nedavno počelo drugo polugodište školske godine, u ovome članku ćemo navesti neke savjete za roditelje koji se još uvijek nisu snašli u tome koja je točno njihova uloga u motiviranju djeteta na izvršavanje školskih obaveza, u kojoj mjeri je uredu pomagati školarcu u učenju i pisanju zadaće te kako reagirati u slučaju da se zaredaju ocijene koje su ispod stvarnih sposobnosti djeteta.
Potaknite dijete da podjeli ugodne trenutke s vama
Prva stvar koju je važno spomenuti jest da će na djetetov stav o školi i školskim obavezama uvelike utjecati to na koji način vi govorite o školi i pisanju zadaće. Npr. ako će se djetetu često postavljati pitanja kao što su: “Je li ti teško u školi?” ili “Trebaš li puno učiti?” veća je vjerojatnost da će dijete stvoriti negativniju sliku o školi. Pitanja poput “Što ti se danas posebno svidjelo u školi?” potaknut će dijete da promisli o ugodnim trenutcima i podijeli ih s vama. Također, kako bi se izbjegle poteškoće oko djetetova pisanja zadaće važno je da se zadaća ne prezentira djetetu kao nešto naporno, dosadno ili ono što neki roditelji znaju činiti – da zadaću prezentiraju kao kaznu. Npr.kada dijete učini nešto loše roditelj ga može “kazniti” tako da dijete mora ići pisati zadaću. Takvim pristupom dijete će pisanje zadaće povezivati s nečim nepoželjnim i neugodnim pa će se javiti poteškoće i otpor kada se treba pisati zadaća.
Na motivaciju djeteta za izvršavanjem školskih obaveza veliki utjecaj imaju roditelji. Ako roditelji postavljaju previsoke kriterije ili nemaju povjerenja u djetetove sposobnosti, ono tada neće biti motivirano. Slušajući takve poruke, dijete će razviti osjećaj bespomoćnosti duboko vjerujući da nije sposobno izvesti neki zadatak, a da trudom to ne može promijeniti. Nasuprot tome, kada dijete prima poruku da je sposobno i da svojim trudom može nešto postići, a roditelji ujedno naglašavaju zalaganje i pokazuju povjerenje prema djetetu, očekuju uspjeh, ali toleriraju pogreške, razvija se orijentacija na ovladavanje zadatkom, odnosno želja da se nauči sadržaj.
Kritiziranja i kažnjavanja mogu dovesti do kontra efekta
Ukoliko se ipak javi problem da je dijete zaredalo loše ocijene važno je to što prije uočiti i reagirati. Potrebno je izbjeći kritiziranja i velika kažnjavanja jer to može dovesti do kontra efekta – odnosno, kao što je prethodno spomenuto, dijete se može osjećati posramljeno, loše i demotivirano. Važno je utvrditi zbog čega dijete dobiva loše ocijene. Naime, nije uvijek u pitanju djetetov nemar, lijenost ili nešto drugo za što roditelj misli da dijete treba bolje iskontrolirati. Pogotovo u ranijim razredima potrebno je obratiti pažnju ima li dijete poteškoća s razumijevanjem gradiva, raspoznavanjem što je više a što manje bitno, može li pratiti tempo gradiva, ima li većih poteškoća s pisanjem, čitanjem ili brojevima… Ukoliko se ove stvari ne uoče na vrijeme i ako se ne reagira adekvatno kod djeteta može doći do problema niskog samopoštovanja i mogu se javiti frustracija te odbojnost prema školi. Ovisno o tome koji problem se javio, roditelj bi trebao, uz empatiju, a ne osudu, pomoći djetetu da zajednički nađu način kako da se problem savlada. Ne smijemo zaboraviti da polaskom u školu dijete tek počinje učiti kako se uopće nešto “uči”, kako treba pristupiti gradivu, kako se organizirati… I upravo je to uloga roditelja – da pomogne djetetu da usvoji te vještine, a ne da umjesto djeteta odrađuje školske zadatke.
Autor teksta:
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom.
