Za mnoge roditelje najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci je postavljanje granica. No, mladi trebaju imati jasna i određena pravila: što je dopušteno, što je prihvatljivo, a što nije. Dijete mora znati što se od njega očekuje kao i što može očekivati od svojih roditelja – jedino na taj način ono može osjećati sigurnost.
Vaše napola odraslo dijete zasigurno svaki dan iz škole
dolazi s raznoraznim komentarima o svojim profesorima – posebice kada dobije
neku lošu ocjenu. U moru komentara i pridavanja svakojakih osobina svojim profesorima
vjerojatno ste barem jednom čuli kako vaše dijete govori o “strogom ali
pravednom profesoru iz matematike” ili možda o “profi iz fizike s kojom se
nikad ne može znati na čemu je”. Kada bi pitali svoje dijete tko mu je draži,
je li to profesor iz matematike koji je zahtjevan, ali pravedan i dosljedan ili
pak profesorica iz fizike koja je blaga ali nepredvidiva, nejasnih kriterija i
pravila, sigurno bi vam odgovorilo da je to profesor iz matematike. U čemu je
štos, pitate se?
Obitelj je prvo mjesto učenja društveno prihvatljivog
ponašanja, uočavanja i poštivanja granica. Za mnoge roditelje najteži oblik
iskazivanja ljubavi prema djeci je postavljanje granica.
No,
unatoč stavu kako djeca najviše vole roditelje koji im dopuštaju apsolutno sve,
to nije točno. Dugoročno, nepostavljanje granica i nedosljednost u odgoju
dovode do brojnih problema i nezadovoljstva i roditelja i djeteta.
Jasna i određena pravila su poželjna
Mladi trebaju imati jasna i određena pravila: što je
dopušteno, što je prihvatljivo, a što nije. Ako roditelji već u ranoj dobi ne
postave jasnu granicu dopuštenog, dijete neće znati što točno roditelji od
njega očekuju. Ono će tada “vrludati” u svojim traženjima granica i često
griješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspješno
izvršenog zadatka. Dijete pri tome osjeća i brigu roditelja, dok se djeca bez
zadanih granica osjećaju zanemarenima, kao da roditeljima nije stalo do njih,
da se o njima ne vodi briga, te da im jednostavno oni nisu važni.
Svi volimo znati što se od nas očekuje u određenom odnosu (primjerice
poslovnom) te što će uslijediti u slučaju neispunjavanja tog očekivanja. To
nam daje određenu sigurnost jer ne moramo brinuti i živjeti u neizvjesnosti što
će biti sutra. Isto tako i dijete mora znati što se od njega očekuje kao i što
može očekivati od svojih roditelja. Jedino na taj način ono može osjećati
sigurnost. Labave ili nepostojeće granice i nedosljednost roditelja u djece
izazivaju osjećaje nesigurnosti i nezaštićenosti, a uteg odgovornosti pada na
dijete koje ga nije sposobno niti nositi.
I malo dijete iskušava granice roditelja i želi ih probiti,
a u adolescenciji je to posebno izraženo. Adolescenti propituju smisao, žele
znati zašto ste baš tako odlučili, bitno im je da postoji neki smisao, a ne da
granica postoji samo i isključivo zato jer vi tako kažete. To kod adolescenta
jednostavno više ne prolazi. Jasno je da granice koje roditelji postavljaju ne
smiju biti krute, a kako dijete odrasta i postaje samostalnije dobro je
saslušati i njegove argumente i unijeti dozu fleksibilnosti tamo gdje smatrate
da je u pravu. Možda je pravilo da se kući vraća do 21:00 vrijedilo za vašu
13-godišnju kćer, no ne i za 16-godišnjakinju koja bi htjela ostati vani do
23:00. Ako želite da vas se sluša, i vi morate čuti.
Na kraju, imajte na umu da je važno da su roditelji
dosljedni u odgoju jer time šalju poruku svojoj djeci da misle ozbiljno ono što
govore te da im se može vjerovati. A u okruženju u kojem vaš adolescent zna da
može računati na vas, da ga razumijete, ne odbacujete zbog povremenih intenzivnih
sukoba i neslaganja, da uvažavate i razumijete njegove potrebe i želje za
samostalnošću, jedinstvenošću i neovisnošću, nećete se bojati “što vaš
adolescent radi kada je vani” jer ćete imati povjerenja jedni u
druge.
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
