Zašto je roditelju teško postaviti, a djetetu ispoštivati granice? - Ordinacija.hr
Psiha

Psiha

Zašto je roditelju teško postaviti, a djetetu ispoštivati granice?

Iako svaki roditelj uživa kada vidi zadovoljstvo i osmijeh na licu svoga djeteta, ne smije se zaboraviti da je za dugoročno zadovoljstvo i emocionalno zdrav razvoj djeteta potrebno da se dijete nauči nositi i sa neugodnim emocijama kao što su ljutnja, tuga, razočarenje. Djeca zapravo vole biti odgovorna, ako im se to prezentira na ok način. Naime, ako su odgovorni, onda imaju određenu moć i kontrolu i osjećaju se važnijima.

Djecu se uči odgovornosti tako da im se pruže određene jasne granice unutar kojih onda imaju slobodu sami odabrati, bilo da odabiru nešto konkretno ili da odabiru svoje ponašanje. Važno je da djeci bude jasno koja se posljedica javlja za odabir neprimjerenog ponašanja. Također, kada i učine nešto što nije uredu, potrebno ih je podsjetiti na njihovu odgovornost tako što im se može reći da su ovaj put odlučili tako se ponašati, a da sljedeći puta mogu odlučiti drugačije.

Da bi dijete uopće moglo postati odgovorno, važno je da roditelj pokazuje djetetu da ima povjerenja u njega. Neki roditelji imaju veću tendenciju manje postavljati granice i više popuštati zbunjeni informacijama o tome kako poticati dječji razvoj, ali i vlastitim osjećajem da ne provode dovoljno vremena s djecom. Zbog osjećaja krivnje i bespomoćnosti, popuštaju djeci, kupuju im ono što ona traže ili im ispunjavati neke druge zahtjeve čak i ako znaju da to nije dobro za njih (poput da spavaju u istom krevetu iako se tako niti roditelji niti djeca ne naspavaju dobro).

Postavljanje granica

Velik dio roditelja ima poteškoća s postaljanjem granice djetetu. Ne nužno zato što dijete ne želi ispoštivati granicu, već i zato što roditelji ne prepoznaju koja se djetetova potreba krije iza nekog ponašanja. Umjesto da pokušaju razumjeti dijete i pomoći mu da izabere neko drugo ponašanje kroz koje može zadovoljiti svoju potrebu (što vrlo često iziskuje vremena i strpljenja), mnogi roditelji kritiziraju ili kažnjavaju dijete. Događa se i da roditelji nisu sigurni trebaju li za neko ponašanje postaviti granicu ili ne, pa se onda više vode svojim unutarnjim stanjem (npr. koliko imaju strpljenja, energije i sl.), nego realnim mišljenjem o tome treba li nešto djetetu dopustiti ili ne. Također, česti su i ostali problemi u komunikaciji između djeteta i roditelja, ali i samoregulaciji roditelja. Ponekad roditeljima fali ideja kako odreagirati u određenim situacijama pa pribjegavaju “bržim” rješenjima kao što je npr. zastrašivanje djeteta, vikanjem, govorenjem neistine i sl., a time dugoročno ugrožavaju svoj odnos povjerenja i bliskosti s djetetom.

Zašto neka dječja ponašanja tumačimo kao “razmažena”?

Svako ponašanje motivirano je nekom potrebom, bilo kod djece, bilo kod odraslih. Stoga se i za svako ponašanje djeteta koje će netko procijeniti kao “razmaženo” treba zapitati koja se pozitivna namjera ili koja se potreba krije iza takvog ponašanja. Važno je promisliti o tome što dijete tim ponašanjem dobiva, koju poruku šalje. Ako npr. dijete kada ga stavite u krevet ima puno zahtjeva (žedan je, gladan je, mora na WC…) za koje vam se čini da nisu realni, već da vas zafrkava, opet se treba zapitati otkud potreba za time. Možda mu se ne spava dovoljno, možda mu je dosadno, možda ne želi ostati sam u sobi, možda mu nedostaje vaša pažnja pa ju na ovaj način želi dobiti ili je jednostavno naviknulo da će dobiti sve što traži. Postoji puno mogućih razloga pa zato ima više smisla zapitati se o čemu se točno radi i u skladu s tim pristupiti djetetu i zajednički riješiti taj problem, nego samo zaključiti da je dijete razmaženo.

Najčešće, roditelji ne žele namjerno “razmaziti” svoju djecu. To se dogodi spletom djetetovih i roditeljskih karakteristika i situacija. Mnogi roditelji su sada svjesni da trebaju dati djetetu poruku da neće uvijek biti po njegovom te da se treba naučiti nositi s time jer je to jednostavno dio života. I premda mnogi roditelji to znaju u teoriji, u praksi, u mješavini svojih i djetetovih emocija, često posegnu za starim obrascem, ispunjavajući djetetu želje i onda kada znaju da to ne bi trebali. Baš zato jer je to splet roditeljskih emocija (u kombinaciji s djetetovim), za roditelja koji stvarno želi izmijeniti te obrasce bilo bi dobro da se uključi u savjetodavni ili psihoterapijski proces. Naime, razlozi zašto tako emocionalno reagiramo su obično nesvjesni i teško ih sami razaznamo zbog čega je stručna pomoć vrlo korisna.

Autorice teksta:

k

 

Tatjana Gjurković, magistra psihologije, certificirani terapeut igrom
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom
Centar Proventus

 

 

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo