Osobe s hafefobijom mogu osjetiti snažnu tjeskobu već pri pomisli da bi ih netko mogao dotaknuti. Srećom, riječ je o poremećaju koji se uspješno liječi.
Većini ljudi nije ugodno kada ih dodiruju nepoznate osobe, no kod nekih je taj osjećaj mnogo intenzivniji. Hafefobija je rijetka, ali ozbiljna specifična fobija koju obilježava snažan i iracionalan strah od fizičkog dodira. Osobe koje žive s ovim poremećajem mogu osjetiti izrazitu tjeskobu već pri samoj pomisli da bi ih netko mogao dotaknuti, a stvarni dodir može izazvati paniku, fizičke simptome i snažnu potrebu za izbjegavanjem kontakta s drugima.
Iako se hafefobija najčešće povezuje s dodirom bilo koje osobe, kod nekih ljudi strah se javlja samo kada ih dodiruje osoba određenog spola. Poznata je i pod nazivima aphefobija, aphenphosmphobia, chiraptophobia i thixophobia.
Što je hafefobija?
Važno je razlikovati hafefobiju od stanja poput alodinije. Kod alodinije dodir izaziva fizičku bol zbog preosjetljivosti kože, dok osobe s hafefobijom pri dodiru ne osjećaju bol, već izrazito snažan strah. Taj strah može biti toliko intenzivan da potpuno paralizira osobu i izazove niz tjelesnih reakcija.
Za razliku od socijalne anksioznosti ili straha od bliskosti, mnoge osobe s hafefobijom žele bliske odnose i mogu ih ostvariti, ali im fizički kontakt predstavlja veliki izazov. Zbog toga se njihovo ponašanje često pogrešno tumači kao hladnoća ili odbijanje, iako iza njega stoji anksiozni poremećaj.
Kako se manifestira?
Težina simptoma razlikuje se od osobe do osobe. Neki ljudi prihvaćaju dodir nekoliko osoba kojima potpuno vjeruju, drugi podnose samo dodir koji sami iniciraju ili za koji su prethodno dali pristanak, dok neki ne mogu tolerirati gotovo nikakav fizički kontakt.
Dodir ili sama pomisao na njega može izazvati:
- ubrzano lupanje srca
- crvenilo i osjećaj vrućine
- pojačano znojenje
- drhtanje
- ubrzano disanje ili hiperventilaciju
- koprivnjaču
- mučninu ili povraćanje
- nesvjesticu
- napadaj panike.
Kod djece se hafefobija može očitovati nekontroliranim plačem, ukočenošću pri dodiru, čvrstim držanjem za roditelja ili ispadima bijesa. Većina osoba svjesna je da njihov strah nije razmjeran stvarnoj opasnosti, ali ga unatoč tome ne mogu kontrolirati.
Izbjegavanje dodira može narušiti kvalitetu života
Kao i kod drugih specifičnih fobija, osobe s hafefobijom razvijaju obrasce izbjegavanja kako bi spriječile neugodne situacije. Primjerice, mogu izbjegavati rukovanje i zagrljaje tako da uvijek imaju pune ruke, izbjegavati društvena okupljanja ili se povlačiti od osoba koje pokazuju romantičan interes.
Budući da su dodir i fizička bliskost važan dio ljudskih odnosa, takvo ponašanje može dovesti do osjećaja usamljenosti, narušenih partnerskih i obiteljskih odnosa te društvene izolacije. Neliječena hafefobija također povećava rizik od razvoja anksioznosti, depresije i zlouporabe alkohola ili drugih sredstava ovisnosti.
Zašto nastaje hafefobija?
Ne postoji jedan jasan uzrok razvoja ovog poremećaja. Stručnjaci smatraju da nastaje kombinacijom genetskih, psiholoških i okolišnih čimbenika. Veći rizik imaju osobe koje:
- u obitelji imaju članove s anksioznim poremećajima ili fobijama
- već imaju neku drugu specifičnu fobiju ili psihički poremećaj
- imaju traumatično ili neugodno iskustvo povezano s fizičkim dodirom
- po prirodi su povučenije ili sklonije osjećaju nesigurnosti.
Traumatska iskustva, poput seksualnog zlostavljanja ili seksualnog nasilja, mogu biti jedan od mogućih okidača, ali kod mnogih ljudi hafefobija nastaje bez jasno prepoznatljivog razloga. Često se razvije još u djetinjstvu, iako se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi.
Hafefobija se može javiti i zajedno s drugim poremećajima, poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), mizofobije (straha od bakterija), agorafobije ili straha od gužve.
Kako se postavlja dijagnoza?
Hafefobija se dijagnosticira kao specifična fobija. Liječnik ili stručnjak za mentalno zdravlje procjenjuje kada se javlja strah, koliko dugo traje, koje simptome izaziva te koliko utječe na svakodnevni život.
Da bi se postavila dijagnoza, simptomi moraju trajati najmanje šest mjeseci te značajno narušavati svakodnevno funkcioniranje ili međuljudske odnose. Također je potrebno isključiti druga stanja koja mogu imati slične simptome, poput paničnog poremećaja, socijalne anksioznosti ili alodinije.
Može li se hafefobija liječiti?
Dobra je vijest da su specifične fobije među psihičkim poremećajima koji se vrlo uspješno liječe.
Najčešće se primjenjuje terapija izlaganjem, tijekom koje se osoba postupno i kontrolirano suočava sa situacijama koje izazivaju strah. Primjerice, terapija može započeti zamišljanjem dodira osobe kojoj vjeruje, a kasnije se postupno uvodi stvarni fizički kontakt. Kod velikog broja ljudi upravo je ova metoda vrlo učinkovita.
Često se primjenjuje i kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), koja pomaže prepoznati i promijeniti obrasce razmišljanja koji održavaju fobiju. Kod osoba koje su doživjele traumu može biti korisna i EMDR terapija, dok se hipnoterapija ponekad koristi kao dodatak drugim oblicima liječenja.
U određenim situacijama liječnik može propisati lijekove protiv anksioznosti ili antidepresive kako bi se ublažili simptomi, osobito prije situacija koje izazivaju izražen strah.
Što možete učiniti sami?
Osim stručne pomoći, korisno je razviti navike koje pomažu u smanjenju anksioznosti:
- redovito vježbajte
- usvojite tehnike pravilnog disanja
- prakticirajte mindfulness ili meditaciju
- dovoljno spavajte
- hranite se uravnoteženo
- razgovarajte s osobama kojima vjerujete ili terapeutom
- pokušajte postupno smanjivati izbjegavanje situacija koje izazivaju strah, jer ono dugoročno održava fobiju.
Kada potražiti pomoć?
Ako vas strah od dodira sprječava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, otežava partnerske, obiteljske ili prijateljske odnose ili vas dovodi do izolacije, važno je potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje.
Iako možda nikada nećete potpuno nestati nelagoda pri fizičkom kontaktu, uz odgovarajuće liječenje moguće je značajno ublažiti simptome, naučiti kontrolirati reakcije straha i ponovno uspostaviti kvalitetne odnose s drugim ljudima.
(Ordinacija.hr)
