Je li vam se ikada dogodilo da zbog straha niste nešto učinili – a željeli ste? Niste prihvatili novi posao jer ste se bojali da mu niste dorasli? Dali otkaz na poslu na kojem vam nije dobro jer vas je bilo strah da nećete naći novi? Pozvali van osobu koja vam se sviđa? Ušli u vezu s nekim jer ste se bojali da ćete opet biti povrijeđeni? Skočili padobranom? Nabavili ljubimca? Ako je odgovor potvrdan, čitajte dalje.
Bolje pokušati i ne uspjeti nego nikada ni ne probati
Sjećam se kako sam prije koju godinu dobila priliku završiti edukaciju u Americi. Sve sam imala osigurano – put, smještaj, hranu, plaćenu edukaciju. Moj jedini zadatak bio je otići tamo, odslušati predavanja i položiti ispite. I dok bi netko komentirao “peace of cake” i skakao od sreće, ja sam bila prestravljena. Odmah su mi se po glavi počela vrtiti pitanja: Kako ću ja sama do Amerike? Što ako me uhvati panika u avionu? (nikada prije nisam letila avionom a put nije baš kratak) Što ako se avion sruši? Kako će moja mama kad se avion sruši i ja umrem? (lako za to što ću ja umrijeti) Što ako padnem ispit? (to je bio veći strah od onoga ako se avion sruši i umrem) Što ako ne budem ništa razumjela? Što ako oni mene ne budu ništa razumjeli? (nisam baš na razini pipl mast tras as ali nije ni da baš perfektno govorim engleski). I koliko god su neka pitanja i strahovi bili iracionalni (zar je moguće da baš ništa neću znati progovoriti nakon godina učenja engleskog – pa makar to bilo “It’s ok“) i koliko god je na neka pitanja bilo rješenja (postoje i tablete za smirenje za one koji paničare u avionu), ništa me nije moglo smiriti. Ali unatoč tome, pristala sam. Škicnula sam svoj strah u oči (škicnula, ne baš sasvim pogledala) i krenula put Amerike.
Je li vam se dogodilo da zbog straha niste nešto učinili – a željeli ste?
Izreka da je bolje pokušati i ne uspjeti nego nikada ni ne probati pokazala se istinitom čak i u znanstvenom pogledu. 2011. godine znanstvenici sa Sveučilišta Illinois i Chicago utvrdili su kako žaljenje za propuštenim prilikama duže i intenzivnije boli, a ljudi ga teže zaboravljaju nego situacije u kojima su riskirali i pogriješili. Također su utvrdili da nas propuštene prilike mogu potaknuti na budući uspjeh, jer nas stimuliraju na preuzimanje više rizika s ciljem ostvarenja uspjeha. Drugim riječima, ako nam se već dogodilo da zbog straha nismo nešto poduzeli, to ne mora tako biti i slijedeći put.
Na prvom letu do Frankfurta sam mislila da ću umrijeti od straha (doslovce). Kad se avion odlijepio od piste imala sam osjećaj da sam sad u rukama milosti i nemilosti nečega nad čime nemam apsolutno nikakvu kontrolu. Više od sat vremena sam razmišljala o tome kako će avion pasti (nije izgledalo kao loša opcija – bolje da padne avion nego da ja padnem ispit), kako će moji bližnji biti očajni (vole me, što jest jest) i o sličnim “optimističnim” varijantama. Ako ništa drugo bar sam shvatila da imam divne ljude u svom životu kojima bi bilo jako teško da tako tragično završim. A onda je avion sletio. A ja sam (još) bila živa. Došla sam i do Amerike. Prvi put sam probala čaj s mlijekom. I piletinu u slatkom umaku (grozno). Prvi put sam se sprijateljila i satima družima s potpuno nepoznatim ljudima na aerodromu koji su zakasnili na vlastiti let družeći se samnom. Prvi put sam putovala sama na drugi kraj svijeta. Prvi put sam vidjela Ameriku. Prvi put su mi rekli da zvučim kao Rus (tješim se da je to bio komentar rođenih Amerikanaca). Imala sam najbolje rezultate tamo (iako zvučim kao Rus). I vratila sam se natrag u Hrvatsku. Avion nije pao. A sada radim posao koji volim upravo zato jer sam otišla na tu edukaciju. A što bi bilo da nisam otišla?
Žalimo samo za prilikama koje nismo iskoristili
Nije lako suočiti se sa strahom. Nameće nam se cijeli niz pitanja na koja nemamo odgovore ili ti odgovori sadrže ono što ne bi željeli da se dogodi. Možda postoji velika vjerojatnost da nećemo uspjeti – da ćemo pasti ispit, da će nas simpatija odbiti, da nećemo dobiti željeni posao. Ali, je li to neuspjeh? Nije. To je iskustvo i vrijedna povratna informacija koju ne bi dobili da nismo ni pokušali.
A što ako prođemo ispit? Ako simpatija pristane? Ako dobijemo taj posao? Što ako se dogodi nešto divno? Zapamtite: na kraju žalimo samo za prilikama koje nismo iskoristili.
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
