S glumicom i “svjetskom putnicom”, Anom Vilenicom, razgovarali smo o životu izvan Lijepe naše, prednostima i nedostacima stranih zemalja, te iskustvima koja one donose.
Iako Rijeku smatra svojim domom, mlada glumica koju trenutno gledamo u showu “Zvijezde pjevaju” i seriji Dolina sunca, živjela je i u Sarajevu i u Londonu. Anu smo pitali koje su prednosti i nedostaci ovih gradova, što je naučila o sebi, te što više nikada ne bi ponovila!
Živjeli ste u raznim metropolama – koliko Vam je hrabrosti trebalo da se odlučite na takve korake?
I sama se neki put pitam je li to hrabrost ili ludost. Ne
bojim se kročiti u nepoznato – do trenutka kada upoznam neko mjesto moja mašta
ima puno prostora, a ja volim maštati i istraživati. Volim nepoznato i volim
avanture.
U kojoj su Vas mjeri ta iskustva ojačala i izgradila kao osobu? Jeste li tip
osobe koja se lako snalazi u novim situacijama?
Mislim da se dosta brzo snađem, iako to ponekad može biti samo
naizgled i odnositi se na neke životne praktikalije. Poučena životom u Sarajevu
mislila sam da ću se u Londonu snaći dok kažeš keks. Pa ipak, trebale su mi
dobre tri godine da potpuno saživim s gradom, i da se osjećam kao potpun čovjek
u njemu. Svaki grad, svaka sredina nosi nešto novo i drugačije, i u ni jedan ne
treba ući s nekakvim pretpostavkama. One samo znače gubitak vremena.
Iskustvo života u drugim sredinama me je jako ojačalo i dalo
samopouzdanje, snagu i vjeru da mogu puno. Ja sam kao klinka živjela jednim
jako lijepim i neopterećenim, sanjarskim životom. Mislim da mi je bio nužan
sudar svjetova kakav sam si priuštila, kako bih izrasla u ovo što jesam i kako
bih možda makar malo postala realnija i više na zemlji.
Imate li neke anegdote iz prvih dana življenja u novom gradu?
Ha ha ha… Iz Sarajeva jako puno. Čak glupavih ali smiješnih.
U Sarajevu sam se prvi put susrela s pretežno islamskim svjetonazorom i
okruženjem. Sjećam se, jednom na početku smo Romina, Helena i ja tražile stan i
upale jednoj nani, u nezgodno vrijeme dok se klanjala. Ona je rekla, klanjam se
djevojke, mislivši na to da smo upale u nezgodno vrijeme jer ona moli i da dođemo
malo kasnije. Nas tri smo se pogledale i u isti se čas počele klanjati njoj kao
Japanci. Klanjamo se i mi vama gospođo! Dobro da nas nije izbacila.
Biste li se i sada mogli odseliti u neki drugi grad? Koja Vas destinacija posebno
privlači?
Da, bih. Mislim da i hoću jednom. Ali još nisam sigurna koji
bi to grad mogao biti. Još akumuliram želju. Mislim da bi to trebao biti neki
internacionalan grad, dovoljno malen za lagodniji i sporiji život, a dovoljno
velik za bogatstvo sadržaja koji nudi. Voljela bih živjeti par mjeseci u New
Yorku. Tamo još nisam bila i planiram otići, iako nisam uvjerena da je to taj
grad.
Gdje se osjećate najviše “doma”?
U stanu svojih roditelja na Škurinjama u Rijeci. Tamo sam
odrasla.
Kakvi su muškarci iz Londona i Sarajeva u usporedbi s
Hrvatima?
Hmmmm… pa ne volim generalizirati. Čovjek k’o čovjek.
Sarajlije su naravno jako duhoviti i s njima je stalno neka šala, pošalica. Englezi
su dosta otvoreni i s njima možeš na dugo i na široko komunicirati o svemu,
iako su ponekad malo ćudljivi. A Hrvati… A ne znam…. Poznajem najviše
hrvatskih mladića i različiti su. Sve ovisi iz kakve sredine potječu.
U Londonu ste se okušali u raznim
poslovima – koji su Vam se najviše svidjeli, a što nikada više ne biste radili?
Voljela sam raditi u baru jer bar ima nešto od scene, i u
ljudskim resursima jedne velike engleske firme. Mrzim, ali mrzim, konobariti,
to mi nikako nije išlo. Bila sam u stalnoj paranoji da ce mi sve ispasti iz
ruku i razbiti se. Također ne volim ni pod razno raditi telefonsko istraživanje
tržista. Taj posao jako umara.
Što biste bili da niste glumica – imate li neku alternativnu karijeru?
Pa nemam. Ne još. Tko zna?
Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom?
Optimizam i hrabrost su mi vrline, mislim. Vječne
samoanalize i povremena stanja jakog malodušja su neke od mojih mana kojim u
stvari najviše naštetim samoj sebi.
Koji je Vaš moto u životu?
Moj pranono Beppo je navodno govorio “Forza e
corraggio!” (snaga i hrabrost). To i ja sama sebi često kažem.
Imate li neku neostvarenu želju?
Imam. Milijun neostvarenih želja! To me valjda i tjera naprijed.
D. Šorgić