Hrvoje Šalković domaći je nagrađivani književnik, putopisac, diplomirani novinar i, kako zna reći sam za sebe, sretno dijete. Iza sebe ima 171 putopis, 110 proputovanih zemalja sa svih sedam kontinenata i šest objavljenih romana.
Čitatelji Ordinacije imali su priliku pratiti njegovu kolumnu “Putnik opće prakse“, a ovih je dana objavio svoju drugu zbirku priča “Ne primamo vilenjake“. Tim povodom, razgovarali smo s njim, ali se i osvrnuli na putovanja, koja su veliki dio njegovog života.
Zbirka “Ne primamo vilenjake” “ne lakira zbilju” nego se bavi suštinom domaćeg problema. Prošli ste cijelu Zemlju – koliko se naši problemi razlikuju od onih tuđih?
Problem nema vjeru, niti naciju, niti boju kože. Na žalost, problem je problem je problem, i nema tu razlike, siromaštvo, patnja i tuga, to su univerzalne ljudske nedaće. Po čemu se mi razlikujemo? Po ničem bitnome, osim što mi pojma nemamo što je to zapravo siromaštvo. Da, imamo 300.000 nezaposlenih, da, penzioneri kopaju po smeću. Da, to je strašno i užasno, ali tek kada odeš na Haiti ili u Paragvaj, pa vidiš nastambe u kojima stotine tisuća ljudi živi bez struje, vode i kanalizacije i bez ikakve, ali bilo kakve šanse da se od tamo izvuku, tek onda shvatiš što je pravo siromaštvo.
Nakon promocije zbirke krećete na putovanje u Azerbajdžan, Gruziju i Iran. Što očekujete?
Obično putujem sam, ali nekako je ispalo da ovog puta ipak idem s frendom. Zove se Ico i prije mjesec dana mu je Ferijalni savez dodijelio nagradu “Putnik godine“, ponajviše zbog više od 70 zemalja svijeta koje ima u guzici. Letimo za Azerbajdžan, a onda dalje nastavljamo autobusima i vlakovima, preko Gruzije do Irana, kojeg namjeravamo fino prokrstariti. Plan je da sve to skupa traje nešto manje od mjesec dana, ali možda ipak skratimo za koji dan, jer u Iranu je, naime, zabranjena konzumacija alkohola… Tko će to izdržati…
Od “nevjernika” u Facebook, postali ste jedan od njegovih gorljivijih pristaša. Koja je njegova najveća prednost: promocija, stavljanje osmijeha na lice drugih ili nešto treće?
Sve to pomalo. Ima tu altruizma, jer se osjećaš dobro kada staviš dobar “feel good“ status kojeg lajka 14.000 ljudi, pa shvatiš da si popravio raspoloženje čitavom jednom manjem gradu. Ima tu koristi od promocije vlastitih knjiga, promocije vrijednosti putovanja, a da se ne lažemo, nije baš da na Facebooku nisam lijepo zaradio.
Često ste rekli kako osmijeh otvara sva vrata, neovisno o kulturi ili zemlji. Jeste li bili u nekoj situaciji kada Vam osmijeh nije ispunio očekivanja nego Vas doveo u nepriliku?
Apsolutno nikada, kada god sam se smiješio, drugi su mi se smiješili nazad. Bilo je na putovanjima situacija u kojima sam se uvalio u nevolje, ali onda mi je bilo jasno da sam u nevoljama, pa se nisam smiješio, nego sam mrtav ozbiljan razmišljao kako da se izvučem iz problema.
Jeste li se našli u nekim opasnim situacijama?
Bilo je svakakvih situacija, ali o njima baš i ne volim pričati, jer onda bacaju ružno svjetlo na čitav koncept putovanja, a ne želim da tako ispadne. Za sve glupe situacije koje sam doživio kriv sam isključivo ja. Bilo je i prelijepih stvari i opet sam za njih kriv isključivo ja.
Bez čega nikada ne krećete na put?
Ne idem bez putovnice 😉 Uvijek nosim smartphone s play listom baš za putovanja, ne mogu zamisliti pravo putovanje bez glazbe, to je nemoguće, nešto kao seks bez žene u krevetu – nemoguće. Prije je bilo više toga, uvijek sam nosio jednu knjigu i još neke sitnice. S godinama baciš te pomoćne kotačiće, furaš samo putovnicu, torbu, nešto malo odjeće, fotoaparat i to je to.
Kada isfiltrirate 171 putopis, 110 proputovanih zemalja, šest romana, dvije zbirke priča… tko je Hrvoje Šalković: pisac ili putnik ili netko treći?
Sve te zemlje, putopisi i knjige, to je samo biografija. Ja sam Šale, čovjek koji sada odgovara na ovo pitanje, trenutno je dobre volje i pije pivu.
Bitno je samo ono što si sada, ove sekunde, a sve uspjehe ili neuspjehe, to lijepo možeš objesiti mačku na rep. Upoznao sam neke ljude koji su imali strašne biografije, bili su strašne face na papiru, a kada sam počeo pričati s njima, skužio sam da su propuh likovi, bezveznjaci. Znači, tko sam ja? Hrvoje Šalković i točka.
Sami se često nazivate sretnim djetetom. Što to znači za Vas?
Znači da mi je život namiješao relativno dobre karte, određene talente i prednosti, a ja sam imao dovoljno mozga da ne zeznem partiju, nego da skužim kako želim živjeti i držim taj kurs, evo, skoro pa 40 godina.
Hrvoja Šalkovića pratite na njegovim putovanjima putem Facebook profila, baš kao i Ordinaciju.hr. Nije obavezno, ali je lijepo od vas 🙂
Karmen Pužar