Za razliku od tradicionalnog društva u kojem je vrijednosni sustav uglavnom točno propisivao što je važno; da bi se uklopio u društvenu zajednicu, da bi postigao status „uspješnog“, da bi bio uspješan roditelj i u kojem je kolektivizam imao značajnu ulogu, danas je puno važnija individua kao takva, a samim tim i rad na sebi.
Nekada davno, kada sam ja bila mala, sreća nije bila toliko u centru pažnje. Važnije je bilo što će ljudi reći i jesi li školovao djecu te u kakve su ljudi oni izrasli. Jesu li ta ista djeca sretna, bio je jedan drugi kontinuum. Ako je primjerice taj potomak bio u braku, nije bilo važno je li sretan u istom. Ako te ne tuče, ne pije i ne kurva se bio je dovoljan razlog da se u braku ostane. A ako još k tome imate dvoje, troje pristojno odgojene djece, ma što to značilo, onda je slika potpunija i okolina će dati prolaznu ocjenu.
Djeca su odrastala bez prava na svoje mišljenje
Pristojna djeca nisu ometala odrasle dok govore, igrala su se s ostalom djecom u sobi, uglavnom nisu imala mišljenje, a roditelji su gotovo uvijek bili na strani profesora. Raditi na sebi bio je pojam potpuno nepoznat većini naših očeva i majki. Ako bi itko i usudio se priznati da ide na psihoterapiju, primjerice, sve bi oči bile uperene u njega, a kružile su i glasine da taj netko i nije baš „čist“. U kontekstu psihoterapijskog pravca kojem pripadam (transakcijske analize) djeca su odrastala u odrasle koji se ustručavaju iznijeti svoje mišljenje (zabrana na mišljenje), a koji također imaju problema s izražavanjem osjećaja. (zabrana na osjećaje). Ukoliko je utjecaj bio malkice stroži od prosjeka velika je vjerojatnost bila da će te osobe nositi uvjerenje da nisu važna.
Koliko se situacija promijenila?
Danas se situacija bitno promijenila. Nemam sada prostora pisati svoje viđenje promjene društvenih vrijednosti, ali meni se čini da se dosta toga promijenilo.
Od onog starog tradicionalnog odgoja koji je uključivao “kuš mali dok odrasli pričaju“, danas se njeguje individualistički odgoj, a u modi je prepuštanje djetetu da donosi odluke za čije donošenje ono nema dovoljno iskustva pri čemu se dijete naravno osjeća nesigurno.
Zamislimo samo da mi bez dana iskustva u nekoj firmi moramo donijeti neku stratešku odluku. Dugoročno bi nam se nesigurnost uvukla u kosti što bi naravno utjecalo na naše samopouzdanje, a to bi se odrazilo na donošenje novih odluka. U kontekstu one iste transakcijske analize danas se puno previše postupa iz negativnog njegujućeg roditelja, što zapravo znači da se djeca prezaštićuju. U tolikoj mjeri da pojedincima nije strano otići u školu i istući učiteljicu. Ponekada zato što je učeniku dala manju ocjenu, ponekad zato što je dala višu. Učiteljima i profesorima sukladno tome nije svejedno, što god da odluče postoji mogućnost da ih netko istuče. Danas se puno češće razvija zabrana na odrastanje jer roditelji djecu uče da zauvijek budu djeca, preuzimaju njihovu odgovornost, uče s njima i za njih, čitaju lektire, pišu zadaće…
Osim što su danas djeca u centru pažnje (što ne mora nužno biti loše), danas je fokus mnogih ljudi rad na sebi. I većina drugih ih ne gleda čudno zbog toga.
Ali, meni se čini da ponekada taj rad na sebi postaje sam sebi svrha. Bitno je da se radi. I često se čovjek u tom radu zaplete u traženju uzroka svojih neželjenih stanja i neželjenih ponašanja. Primjerice zašto ne podnosi kritiku? I onda osoba koja radi na sebi troši ogromne količine vremena i energije da pronađe uzrok. Zašto je to toliko važno? Zapravo i nije, puno je važnije što će sada učiniti s tim. Puno je važnije biti orijentiran na budućnost, nego na prošlost.
Kakve to veze ima s tradicionalnim i demokratskim? Čini mi se da su ljudi u današnje vrijeme više zbunjeni. U onom, po nekim značajkama pozitivnom, a po nekim negativnom tradicionalnom društvu, stvari su bile jasnije, strukturirane, propisane, što je ljudima u određenoj mjeri pružalo osjećaj sigurnosti, ali je istovremeno uskraćivan osjećaj slobode. Danas, u ovom, po nekim značajkama pozitivnom, a po nekim značajkama negativnom demokratskom društvu stvari su prilagođene individualnosti i čovjek ima puno slobode, ali nekada gubi osjećaj sigurnosti.
Potreba za samoaktualizacijom
Jedan dan je moderan jedan tip roditeljstva, za neko vrijeme javlja se drugi po nečem različit. I to nije tako samo po pitanju roditeljstva. Ljudi su često zbunjeni, jako puno rade na sebi, a ne postižu cilj; a to je svrsishodno funkcioniranje, spontano biranje, sposobnost ostvarivanja bliskih odnosa i ostvarivanje svih svojih potencijala, što je po mom mišljenju preduvjet za zadovoljavanje potrebe s vrha piramide: potrebe za samoaktualizacijom.
Jedan od prijedloga, dovoljno kratak da stane u ovu pisanu formu jest: postavljajte ciljeve, odredite si osobu misiju i viziju. Važno je znati kuda idete, da biste uopće do tamo stigli, a ako vas ono što radite ne dovodi do toga, promijenite strategiju i radite nešto drugo.
I još nešto! Sve je pitanje balansa. Ako netko popije čašu vina poslije ručka, to može biti zdravo. Ako popije bocu, dvije vjerojatno ima problema s ovisnošću. Najbolje je uzeti iz tradicionalnog ono što je bilo dobro, primjerice sigurnost i granice, pa to uklopiti u ovo naše novo vrijeme.
Stvari su zapravo puno jednostavnije no što nam se čini. Mi ih radimo kompliciranima.
