Iskustveno ali i empirijski se pokazalo da je odnos oca s muškim i ženskim djetetom bitno različit. Brojna istraživanja pokazala su da očevi pokazuju veći interes za mušku djecu iako fizičku bliskost i nježnost češće iskazuju prema djevojčicama.
Anita je kao jedinica u svojoj obitelji uvijek bila pažena i mažena. Roditelji su je dobili relativno kasno zbog želje za usavršavanjem u karijeri, a kada je došla u obitelj njezini su roditelji za nju imali velike planove. Anita je bila tatina ljubimica, koji se otpočetka trudio da svojoj kćerki omogući sve. Tijekom njezina odrastanja, Anitin tata je uočio da njegova curica stasa u privlačnu mladu ženu. I sve je to bilo u redu dok se u njezinu životu nisu počeli pojavljivati mladići. Tada joj je jasno dao do znanja da njegova kuća nije “kolodvor” i da će doma smjeti dovesti samo onog mladića za kojega se jednog dana bude udavala.
Kada se prvi put zaljubila, Anita je upoznala roditelje sa svojim mladićem vjerujući kako će im se dotični svidjeti i kako će im biti drago što je u vezi s osobom koja je usrećuje. Za razliku od mame koja je bila sretna zbog kćerke, tata je samo promrmljao da je “premlada za ozbiljnu vezu i da će se ista raspasti prije nego što kaže keks“, što je Anitu strašno pogodilo jer joj je tatino mišljenje bilo iznimno važno. Kada je nakon nekoliko godina ta veza završila, Anitin tata je slavodobitno komentirao “Znao sam ja otpočetka da od toga neće biti ništa“. Preselivši se u drugi grad zbog studija, Anita je uskoro upoznala novog mladića. Ubrzo nakon toga, Anita i njezin partner odlučili su živjeti zajedno – Anita je bila sretna što neće biti sama, što će njezin dragi brinuti o računima, ići na servise s autom i odrađivati sve one “muške” poslove za koje je mislila da sama nije sposobna. Kada je svoju odluku obznanila roditeljima, tata je ponovno reagirao ljutito i u bijesu joj rekao da ga sramoti, da nije u redu da živi s nekim s kim nije u braku i da to i tako nema smisla jer su ona i njezin partner premladi da bi započinjali išta ozbiljno. Sa zabrinutošću je istaknuo da je zadnje što joj treba trudnoća jer još uvijek nije završila fakultet, a taj mangup će je sigurno ostaviti na cjedilu. I iako joj je bilo već 25 godina, Anita se ponovno osjećala kao mala curica kojoj tata ne da ide skakati na trampolin jer je to “preopasno za tako krhku djevojčicu“. Kroz glavu su joj prošle sve situacije u kojima je njezin otac nastupao (pre)zaštitnički i tako joj uskratio brojna iskustva i pretvorio je u nesigurnu, plahu djevojčicu koja se nije znala zauzeti za sebe, koja je u veze s muškarcima ulazila kako bi je čuvali i štitili, jer je smatrala da sama vjerojatno ne bi mogla. U želji da joj pruži sve, otac nije bio svjestan koliko joj je toga uskratio svojim prezaštitiničkim ponašanjem. Nedugo nakon tog incidenta, Anita je krenula na psihoterapiju.
Koliko se djevojaka ili žena prepoznalo u našoj Aniti? Koliko se mladića ili muškaraca prepoznalo u Aniti? Kolika je vjerojatnost da bi Anitin otac jednako reagirao u slučaju da se radilo o njegovu sinu, a ne kćerki.
Odnos oca s muškim i ženskim djetetom bitno se razlikuje
Iskustveno ali i empirijski se pokazalo da je odnos oca s muškim i ženskim djetetom bitno različit. Od djetetovih najranijih dana prisutno je spolno diferenciranje djece od strane očeva. Brojna istraživanja pokazala su da očevi pokazuju veći interes za mušku djecu iako fizičku bliskost i nježnost (grljenje, uzimanje u naručje, maženje) češće iskazuju prema djevojčicama. Očevi u igri manje dopuštaju kćerkama da se udalje od njih što je rezultat toga što se očevi prema kćerkama postavljaju zaštitnički, a u mnogo situacija i prezaštitnički.
U obiteljskim odnosima roditelj suprotnog spola djetetu daje sadržaj (ŠTO), a roditelj istoga spola proces (KAKO). Drugim riječima, to znači da će otac svojoj kćeri tijekom odrastanja eksplicitno i implicitno upućivati što je bitno da žena bude i ima, a majka će joj pokazivati način kako to učiniti i postići. Primjerice uvjerenje “Za ženu je važno da bude dobra supruga i majka“ prenosi otac, a majka će pokazati kako da bude dobra supruga i majka.
Odnos oca i kčeri utječe na izbor partnera
Očevi utječu na usvajanje spolnih uloga kod djevojčica odobravanjem majke kao odgovarajućeg modela za spolno vezana ponašanja te izravnim poticanjem djevojčica na ženstveno ponašanje. Očev se utjecaj nastavlja i u kasnijem dobu, a odnosi sa muškarcima ovise više o ranom odnosu s ocem nego s majkom. Hipoteza jest da djevojčica kao dijete promatra i živi s određenim modelom ponašanja muške figure te kasnije u životu bira iste tipove muškaraca koji joj potvrđuju da su “muškarci” takvi. Razlozi za to su razni. Jedan od njih je potreba djeteta da opravda svoje roditelje, pa će toj djevojčici biti lakše zaključiti “svi muškarci su takvi“, nego “moj tata je takav i njegovo ponašanje nije u redu”. Ako je djevojčica tijekom svog djetinjstva prezaštićivana od strane oca i dobiva poruku kako sama nešto može, vrlo vjerojatno će birati partnere koji će je nastaviti “štiti” i uz koje će i dalje živjeti u uvjerenju da nešto sama ne bi mogla – da ne bi mogla sama živjeti, da ne može sama na servis s autom, da ne može … (kao što je bilo u slučaju Anite). Ako pak djevojčica raste uz agresivnog oca, uplašena njegovim surovim postupkom prema ženi, djevojčica gubi svako povjerenje u muški spol, koji joj je odbojan i boji ga se u osobi svog oca. Ovo su samo neki od primjeri kako odnos djevojčice s ocem može utjecati na njezin daljnji razvoj i u konačnici jednog dana život.
Kako uvijek možemo utjecati na svoj život i učiniti ga boljim, ni u odrasloj dobi nije kasno da “popravimo” štetu nastalu u djetinjstvu. Zapravo, odrasla žena ne popravlja odnos s ocem. Otac je najčešće ista ona osoba kakva je bila i kada je ona bila dijete. Popravljati odnos znači očekivati od druge osobe da se promjeni, a to je nemoguće osim ako ta druga osoba isto ne želi. Iz tog razloga potrebno je raditi na sebi i naučiti (na svjesnom i nesvjesnom nivou) reagirati drugačije na očeva ponašanja i njegove reakcije, te početi postupati kao odrasla osoba sa svojim iskustvom i potencijalima, a ne kao djevojčica koja je u odnosu s ocem često imala neželjene emocije. Tek tada žena može postati sigurna u sebe, samopouzdana osoba s uvjerenjem „Ja to mogu, ja sam sposobna za to“.
Prihvatiti ono što ne možemo promijeniti (ponašanje druge osobe), prepoznati ono što možemo (vlastito ponašanje i reakcije), naučiti kako se nositi sa životnim izazovima i kako iza sebe ostaviti uvjerenja koja nas ograničavaju – stvari su koje se mogu naučiti bez obzira na životnu dob. Nikada nije kasno krenuti u promjenu, a na našem NLP treningu “Na krilima promjene“ nudimo vam upravo to. Ukrcajmo se zajedno na taj let promjene!
Sve informacije o treningu možete dobiti na Internet stranici: http://budisvoj.eu
Autorice teksta:
Jelena Vrsaljko, dipl. socijalni radnik, psihoterapeut i NLP trener
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
