Imam 23 godine. Od ljeta prošle godine se borim s anksioznošću uzrokovanom napadom panike uslijed pušenja trave i dugotrajnog stresa. Osjećala sam glavobolje, mučnine, vrtoglavice, kao da se gubim, nestvarnost, odsutnost, polusan, strah od ludila. Hodala sam na razgovore studentskoj psihologinji, počela sam trenirati, prekinula vezu, upoznala novu predivnu osobu, dobila stipendiju za izradu diplomskog van države i sve je krenulo na bolje. Zapravo, do nedavno sam skoro tri mjeseca bila bez napada panike i bez ijednog popijenog normabela (popijem po potrebi). Međutim, usred ove situacije s koronom, bila sam prisiljena vratiti se kući u samoizolaciju. A doma mi se često trigiraju napadi. Kao da to nije dovoljno, još smo i potres doživjeli. Zadnjih par dana ponovno osjećam vrtoglavice, lupanje srca, tresenje, strah, osjećaj nedostatka zraka i onaj odvratan osjećaj kao da ne znam gdje se nalazim, da je sve oko mene čudno i nadolazeći propasti i ludila. Od svega toga bih najradije samo ležala u krevetu i spavala, ne želim se od straha da se srušim uopće dići iz kreveta jer mi se počne crniti pred ocima i lupati srce. Osjećam se grozno, bojim se da se opet vraćam na staru anksioznost. S roditeljima ne mogu o tome. Kako da si pomognem, barem dok ovo sve ne završi? Je li ovo znak ludila?