Odgovara:

Igor Girotto, dr. med., spec. psihijatar

Poštovana! Prije nego malo objasnim kakva razmišljanja imam o opisanom slučaju bih jasno rekao da treba otići kod nekog po pomoć. Ako potražite, sigurno ćete naći terapeuta (po mogućnosti dječjeg i adolescentnog subspecijalistu – no to nije presudno, nego je dapače važno da terapeut bude prikladan klijentu – da se “nađu”) a ona ili on može pomoći da vaš sin (a i vi) bolje razumije što se zbiva jer njemu to očito nije jasno i pokazuje dosta čvrst obrazac ponašanja koje nije prihvatljivo. Smatram to važnim, da potražite konkretnu pomoć. Zatim bih rekao da je fizička agresija doista i problem ali i nešto što se u sličnoj dobi jednom dijelu djece javlja kao spontani obrazac ponašanja. Tad se pitamo koliko je agresija tom djetetu “normalna” jer ju često doživljava ili viđa u svom životu. Ako trenira taj sport onda se pitamo o izboru i kvaliteti trenera, jer, čini mi se, je susprezanje od reakcije, jačanje morala, osjećaja neugroženosti… dio edukacije u borilačkim vještinama. Onda se možemo pitati o razini frustracije vašeg sina, jer ako nije ništa od gore navedenog, možda on previše snažno doživljava primjedbe ili zezanja kao napade na koje onda smatra da treba odgovoriti. Predlažem i razgovor s trenerom. Kao i ozbiljan razgovor s djetetom (po mogućnosti oba roditelja) sa što manje optuživanja ili prijetnji, ucjena, a što više ukazivanja na problem kojem treba tražiti uzroke i kojeg treba naučiti promijeniti. Sretno!