Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Opsesivno čišćenje

Objavljeno 29.03.2018.

Psihijatrija

 Imam sestru od 30 godina, ne radi nigdje već 8 godina. Njen ritual svakog dana je isti, probudi se i odma po krpu i brisanje prašine, kupaone, kuhinje.. zatim ode na kavu, i do kraja dana opet ciscenje. Npr. Ja se odem tuširat, pospremim za sobom, kada izađem ne prođe ni minuta a ona je već u kupaoni i briše pločice,tus kabinu, pod, sve sto je mokro a ne prljavo. Zaključujem da to nije dobro i da je to dio neke opsesije, inače ja i sestra živimo na istom katu, tako da moji roditelji nisu 24h s njom i očito ne vide taj problem. Razgovarala sam dosta puta s njima, ali oni ne vide nikakav problem u vezi s tim, možda jer ona sve počisti i oni to smatraju kao neku uslugu. Mene zanima stručno mišljenje o ovom, jer dosta ljudi iz moje obitelji kažu kako to nije normalno, i da se to treba lječiti. 

Poštovana Katarina, nisam sigurna što točno očekujete od odgovora budući da je stručno mišljenje o tome je li nešto poremećaj ili ne nemoguće i neetično donijeti na temelju ograničenih informacija i to samo s jedne strane, bez razgovora s klijentom. Stoga bi moj savjet bio da prije svega razgovarate sa sestrom, možete joj reći da brinete za nju i da biste voljeli da porazgovara sa stručnjakom. Činjenica jest da bilo koji poremećaj nije moguće liječiti prisilno, odnosno nije moguće liječiti ako osoba to sama ne želi. Ako Vaša sestra smatra da nema problema, njezini postupci čišćenja joj ne ometaju svakodnevno funkcioniranje i ne utječu u negativnom kontekstu na njezin život – tada Vam ni odgovor stručnjaka i postavljanje dijagnoze neće koristiti.  Je li nešto normalno ili ne – zaista treba sagledati širi kontekst a ne se fokusirati na nekoliko činjenica koje odskaču od djela ponašanja drugih ljudi. Ljudi koriste razne mehanizme da bi se zaštitili – netko možda vrijeme popunjava tako što stalno kuha, netko možda čisti, netko izlazi… Sve to može biti način kako se osoba suočava sa stresom. I opet ponavljam – pitanje je šteti li tim postupcima osoba sebi i jesu li njezine misli i radnje prisilne. Mnogo toga utječe na postavljanje “dijagnoze” i eventualnog tretmana što je nemoguće provesti bez direktnog razgovora s osobom. Čak i ako osoba sama ne vidi to kao problem, stručnjak iz razgovora s njom može detektirati je li riječ o poremećaju ili ne. No niti jedan stručnjak poremećaj ne može tretirati bez dobre volje osobe, kao što niti liječnik ne može liječiti upalni proces ako pacijent odbija uzimati propisanu terapiju.