Radi se o djetetu od 9 godina. Pomalo je hipersenzibilan, brzo se naljuti, teško se smiri kad plače i jako je plašljiv... Problem nam je spavanje u vlastitoj sobi. On naime još uvijek spava sa nama u krevetu jer se boji spavati sam u svojoj sobi, čak i sa upaljenom lampom ili svijetlom u hodniku. Stalno vidi neke sjene i pridaje im oblike kojih nema (ne u smislu da halucinira nego ono, " u strahu su velike oči"). Mislili smo da će ga to s vremenom proći, ali imam osjećaj da je još gore... Boji se i nekih realnih stvari, tipa provalnika, ubojica i sl. ali ne pomaže ni to što je često na mobitelu pa na youtube - u gleda videe i onda mu vjerojatno ponekad " iskoči" i nešto što ne bi trebalo pa se prepadne... Moje pitanje je da li ga nastaviti postupno prilagođavati na spavanje u vlastitoj sobi uz ograničavanje i kontrolu onoga što gleda na mobitelu/tv-u ili smatrate da tu ipak postoji potreba za nekom vrstom psihoterapije?