Međunarodni dan bijelog štapa u našoj se zemlji obilježava još od 1996. godine s ciljem upoznavanja najšire javnosti s problematikom slijepih osoba.
Bijeli štap je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, ali i pomagalo koje slijepima omogućava samostalno kretanje na poznatom terenu. Da bi štap stvarno bio pomagalo, slijepa osoba mora proći tečaj poduke za samostalno kretanje tijekom kojeg svladava osnove tehnike i vještine korištenja štapa, osnovna prometna pravila i konfiguraciju terena kojim će se samostalno kretati.
Inicijativu za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu dala je Guilly d’Herbmont još 15. listopada 1930. godine. No, tek nakon drugog svjetskog rata bijeli štap i to kao tzv. dugi bijeli štap, počinje se koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih.
Problemi s vidom, odnosno poremećaji vida, mogu se u grubo razvrstati u tri kategorije:
- sljepoća kao najteži oblik poremećaja, ne predstavlja samo potpuni gubitak vida, već i stanje u kojem je vizualno polje 20 posto ili manje,
- slab vid je stanje uobičajeno za starije ljude, iako se javlja i kod mlađih, a uzrokovano je genetikom, traumatskim ozljedama i bolesti,
- neraspoznavanje boja je posljednja velika kategorija poremećaja vida, iako ju je možda neprikladno nazvati poremećajem jer stanja u kojima je neraspoznavanje boja istinsko ograničenje ima vrlo malo. Slijepe osobe često se, kažu, tretiraju kao građani drugog reda, iako ih je u cijeloj Hrvatskoj ima 5.500.
Svakodnevni problemi slijepih gotovo su nezamislivi onima koji vide. Zbog rupa na cesti, svakakvih zapreka, prepunih tržnica i neprilagođenih prilaza državnim institucijama, oni trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, sve ostalo što je izvan dosega toga štapa velika je nepoznanica, ali i opasnost za osobu koja ne vidi. Sljepoća je uvijek bila i biti će teška invalidnost, te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih. Ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uvelike olakšava život, ali i nadalje, bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti.
Program Svjetske zdravstvene organizacije o prevenciji sljepoće i vida:
www.who.int
