Psihologinja Bernarda Škegro: Traženje pomoći nije znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi

Kako prepoznati trenutak kada je potrebna pomoć, zašto je terapija vrijedna i kako male svakodnevne navike mogu osnažiti vaše mentalno zdravlje.

Nakon devet godina rada u bolnici, diplomirana psihologinja Bernarda Škegro, krajem 2024. pokrenula je vlastitu firmu “Tvoja priča” u kojoj se primarno bavi psihološkim savjetovanjem odraslih. Edukantica je psihoterapije pri Hrvatskoj udruzi za integrativnu psihoterapiju, koautorica je više znanstvenih radova objavljenih u nekima od najboljih publikacija, članica je Hrvatske psihološke komore, na govorničkoj akademiji Demosten vodi predavanja i vježbe o tremi.

U intervjuu za portal Ordinacija.hr, na kojem će ubuduće odgovarati i na pitanja naših čitatelja kroz rubriku “Halo doktore”, govori o izazovima s kojima se najčešće susreće u praksi, kako održava ravnotežu između posla i empatije, učinkovitim terapijskim metodama, ali i porastu mentalnih poteškoća kod mladih.

Što vas je motiviralo da se posvetite psihologiji i odaberete svoj specijalistički smjer?

Psihologiju sam odabrala zbog interesa za razumijevanjem i pomaganjem ljudima koji se suočavaju s psihičkim smetnjama, emocionalnim teškoćama i posljedicama bolesti na mentalno zdravlje. Zanima me povezanost psiholoških, bioloških i socijalnih čimbenika te način na koji stres, trauma, kronične bolesti i životne krize utječu na cjelokupno funkcioniranje pojedinca. Dugogodišnji rad u zdravstvenom sustavu dodatno je učvrstio uvjerenje da je psihološki aspekt neodvojiv od cjelokupnog zdravlja.

S kojim se izazovima najčešće susrećete u radu s klijentima?

Najčešći izazov je očekivanje brzog rješenja, tektonske promjene koja će se dogoditi nakon dva susreta. Promjene obično jesu vidljive već nakon prvog susreta – ali za velike promjene treba vremena. Osim toga, ljudi često dolaze iscrpljeni, s osjećajem da su “probali sve”, pa je važno imati realna očekivanja od terapijskog procesa.

Kako održavate ravnotežu između profesionalne distance i empatije?

Empatija je ključna za stvaranje sigurnog i povjerljivog terapijskog odnosa u kojem se klijent osjeća viđeno, shvaćeno i prihvaćeno, dok profesionalna distanca omogućuje terapeutu da zadrži jasnoću, objektivnost i odgovornost u vođenju procesa. Bez jasnih profesionalnih granica ne bi bilo sigurnosti ni za klijenta ni za terapeuta.

Empatija u terapiji ne znači emocionalno poistovjećivanje ili preuzimanje klijentovih osjećaja, već sposobnost razumijevanja njegovog unutarnjeg iskustva uz istovremeno zadržavanje vlastite stabilnosti. Redovita vlastita psihoterapija, supervizija i iskustvo pomažu održati tu ravnotežu.

Koje psihičke smetnje danas predstavljaju najveći izazov?

Najčešće tegobe s kojima se susrećem su anksioznost, depresivnost, burn-out – i to ne samo na poslu već i privatno, posebice kod osoba u 30-ima i 40-ima koje su istodobno opterećene razvijanjem karijere, obično imaju malu djecu i starije roditelje.

Poseban izazov predstavljaju dugotrajne emocionalne teškoće povezane s ranom traumom, poremećaji ličnosti i kombinacija psihičkih smetnji s tjelesnim bolestima. Takvi slučajevi zahtijevaju strpljiv, strukturiran i dugoročan terapijski rad.

Primjećujete li porast mentalnih poteškoća kod mladih?

Da, vrlo jasno. Kod djece i mladih bilježi se porast anksioznosti, depresivnosti, ADHD-a, poremećaja hranjenja i jedenja te ovisnosti. Pritisci uspjeha, nesigurnost budućnosti i utjecaj društvenih mreža imaju značajnu ulogu.

Koje terapijske metode najčešće koristite?

Edukantica sam integrativne psihoterapije, što znači da u radu kombiniram različite terapijske pristupe, ovisno o potrebama klijenta. Ne postoji univerzalna metoda – terapija se prilagođava osobi. U praksi to znači integraciju elemenata psihodinamskog pristupa (razumijevanje nesvjesnih procesa, ranih odnosa i ponavljajućih obrazaca), kognitivno-bihevioralne terapije (rad na obrascima mišljenja i ponašanja) te drugih. Umjesto rigidnog protokola, smatram da je terapija živi proces, da treba biti refleksivna i usmjerena na cjelokupno iskustvo klijenta, što značajno povećava mogućnost trajnih promjena.

Kako izgleda terapijski proces?

Proces započinje intervjuom, procjenom i postavljanjem ciljeva, nakon čega slijedi terapijski rad usmjeren na razumijevanje problema i promjenu obrazaca koji održavaju teškoće. Uz kontinuiranu evaluaciju napretka dolazi se do završne faze koja uključuje konsolidaciju promjena i jačanje samostalnosti klijenta.

Terapija je strukturirana, ali fleksibilna, i prilagođava se tempu i potrebama klijenta.

Koliko je važna motivacija klijenta?

Izuzetno je važna. Terapija je suradnja – promjena se ne događa pasivno. Iako terapeut nosi odgovornost za strukturu i smjer, promjena se događa kroz klijentovu uključenost, spremnost na suočavanje i refleksiju.

Što smatrate ključnim za prevenciju mentalnih poteškoća?

Rano prepoznavanje teškoća, dostupnost psihološke pomoći, edukacija o mentalnom zdravlju i smanjenje stigme. Također, vrlo važna je uloga obitelji, škole i radnog okruženja.

Koje su najvažnije navike za očuvanje mentalnog zdravlja?

Dobra podrška obitelji i prijatelja, kvalitetan san, redovita tjelesna aktivnost, strukturiran dan, njegovanje bliskih odnosa i postavljanje zdravih granica. Mentalno zdravlje gradi se kroz male, ali dosljedne navike.

Kako digitalni način života utječe na mentalno zdravlje?

Društvene mreže mogu povezivati, ali i stvarati pritisak usporedbe i perfekcionizma. Kod mladih često vidimo povezanost s anksioznošću, depresijom, smanjenim samopouzdanjem i teškoćama koncentracije.

Koje promjene u sustavu mentalnog zdravlja smatrate nužnima?

Potrebna je veća dostupnost psiholoških i psihoterapijskih usluga, posebice u primarnoj skrbi (odnosno domovima zdravlja), kraće liste čekanja i snažniji preventivni programi. Mentalno zdravlje treba biti ravnopravan dio zdravstvene skrbi.

Koja bi bila najčešća zabluda o psihoterapiji?

Jedna od najvećih zabluda je da terapeut daje gotova rješenja. Terapija je proces u kojem klijent aktivno sudjeluje i razvija vlastite kapacitete za promjenu. Također, ne mora trajati godinama – trajanje ovisi o ciljevima i prirodi teškoća.

Što biste poručili osobama koje razmišljaju potražiti pomoć, ali se još dvoume?

Traženje pomoći nije znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi. Ne treba čekati da bude „dovoljno loše“. Često već prvi razgovor donosi olakšanje.

(Ida Balog)