Vodič kroz svakodnevni život i izazove s kojima se suočavaju osobe s kombinacijom ADHD-a i autizma, uključujući pažnju, socijalne vještine i senzorne osjetljivosti.
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) i poremećaj iz spektra autizma (ASD) spadaju u neurološke razvojne poremećaje koji oblikuju način na koji osoba razmišlja, uči i ponaša se. Iako su to različite dijagnoze, dijele određene sličnosti, pa mnogi ljudi žive s oba stanja istovremeno. Razumijevanje sličnosti i razlika može pomoći u prepoznavanju izazova s kojima se suočavaju osobe s ovim dijagnozama i u pružanju adekvatne podrške.
Kako se ADHD i autizam razlikuju?
Osobe s ADHD-om obično su svjesne socijalnih normi, no impulzivnost može otežavati njihovo pridržavanje. Kod autizma, pak, socijalni znakovi i norme mogu biti teže razumljivi, pa komunikacija i interakcija zahtijevaju dodatnu pažnju. Kontakt očima također se često razlikuje – osobe s ADHD-om uglavnom ga održavaju, dok ga osobe s autizmom mogu izbjegavati ili održavati otežano.
Razvoj jezika i komunikacije također može biti različit. Osobe s ADHD-om obično imaju normalan razvoj govora, iako ponekad previše pričaju ili brzo prelaze s teme na temu. Osobe s autizmom mogu kasniti s govorom i koristiti ponavljajući jezik ili fraze.
Pažnja i fokus su još jedno područje razlikovanja. ADHD može otežavati koncentraciju na zadatke koji nisu zanimljivi, ali istovremeno može potaknuti intenzivno usredotočenje na omiljene aktivnosti. Kod autizma se često javlja vrlo snažan fokus na specifične interese ili teme, što može izgledati kao duboka strast ili opsesivnost.
Rutina i promjene u životu također se razlikuju. Osobe s ADHD-om mogu se prilagoditi promjenama i često traže nova iskustva, iako ponekad djeluju neorganizirano. Osobe s autizmom obično preferiraju predvidljivost i rutinu, pa promjene u dnevnom rasporedu mogu izazvati stres ili uznemirenost.
Senzorne osjetljivosti su česte kod oba stanja, ali na različite načine: osobe s ADHD-om mogu pretjerano reagirati na zvukove, teksture ili druge podražaje, dok osobe s autizmom mogu biti izrazito osjetljive ili, ponekad, potpuno indiferentne prema određenim senzornim iskustvima.
Pokreti tijela i izražavanje emocija također se razlikuju. Osobe s ADHD-om mogu biti stalno nemirne, dok osobe s autizmom često prakticiraju ponavljajuće pokrete (tzv. stimming) ili imaju neobične položaje tijela. U emocionalnom smislu, osobe s ADHD-om doživljavaju intenzivne emocije koje im može biti teško regulirati, dok osobe s autizmom mogu imati poteškoća s izražavanjem i razumijevanjem emocija drugih.
Što ADHD i autizam povezuje?
ADHD i autizam utječu na razvoj mozga i svakodnevno funkcioniranje. Zajedničke karakteristike uključuju izazove u planiranju i organizaciji, impulzivno ponašanje, poteškoće u održavanju fokusa, socijalne izazove i osjetljivost na različite podražaje. Osobe s oba stanja često snažno reagiraju na aktivnosti koje im nisu ugodne, socijalne situacije ili senzorne podražaje, a problemi sa spavanjem nisu rijetki. Simptomi se obično pojavljuju u ranom djetinjstvu i mogu utjecati na komunikaciju, učenje i regulaciju emocija tijekom cijelog života.
Zbog preklapanja simptoma, razlikovanje ADHD-a i autizma može biti izazovno, što ponekad dovodi do odgođene ili pogrešne dijagnoze.
Može li osoba imati i ADHD i autizam?
Da, moguće je istovremeno imati oba stanja. Procjenjuje se da između 50 i 70% osoba s autizmom ima i dijagnozu ADHD-a. Ovakva kombinacija često se naziva “AuDHD”. Život s oba stanja može donijeti dodatne izazove jer ADHD često uključuje impulzivnost i potrebu za novitetima, dok autizam preferira rutinu i predvidljivost.
Osobe koje žive s AuDHD-om ponekad se osjećaju rastrgano između suprotstavljenih potreba – želje za stimulacijom i potrebe za sigurnošću kroz predvidljivost. Zbog toga se možda neće u potpunosti prepoznati u tipičnim prikazima bilo kojeg od stanja, što može rezultirati osjećajem neshvaćenosti ili odgođenom dijagnozom.
Život s AuDHD-om i podrška
Život s oba stanja može biti izazovan, ali uz odgovarajuću podršku kvalitetu života moguće je značajno poboljšati. Personalizirani plan liječenja koji uzima u obzir interakciju ADHD-a i autizma ključan je za svakodnevno funkcioniranje.
Idealno, tim za njegu uključuje pedijatre, psihijatre, defektologe ili radne terapeute s iskustvom u radu s osobama koje imaju oba stanja. Liječenje nije “popravljanje” ponašanja, već pružanje podrške koja osobu čini sigurnijom, sposobnijom i samopouzdanijom.
U Hrvatskoj su dostupni lijekovi poput metilfenidata, koji mogu pomoći kod ADHD-a, dok se kod osoba s AuDHD-om često koriste niže doze ili nestimulirajući lijekovi, ovisno o individualnoj osjetljivosti. Terapije usmjerene na ponašanje pomažu u izgradnji emocionalne regulacije, poboljšanju komunikacije i stvaranju rutine koja olakšava svakodnevno funkcioniranje.
Nutritivna podrška također je važna – senzorne prehrambene averzije su česte kod autizma, a lijekovi za ADHD mogu smanjiti apetit. Suradnja s registriranim dijetetičarom ili stručnjakom upoznatim s senzornim izazovima može osigurati uravnoteženu prehranu i zdrave navike.
Osobe s ADHD-om i autizmom mogu imati koristi i od obrazovnih i životnih prilagodbi, poput coachinga, radne terapije ili školskih prilagodbi koje pomažu u organizaciji vremena, izvršnim funkcijama i socijalnoj interakciji. Važno je da se sve mjere provode u duhu poštivanja neurodiverzitetnog pristupa, uz prepoznavanje i valoriziranje različitosti.
(Ordinacija.hr)
