Iako se često tvrdi da su aparatići postojali još u antici, znanstveni dokazi otkrivaju sasvim drugačiju priču o razvoju ortodoncije.
Mnogi su nas desetljećima učili da su drevni Egipćani i Etruščani koristili zlatne žice i crijevo životinje (catgut) kako bi ispravljali zube – da su naši preci, na svoj način, već u antičko doba težili savršenom osmijehu. Međutim, kako je za ScienceAlert objasnio Saroash Shahid, predavač dentalnih materijala s Queen Mary University of London, kada su arheolozi i povjesničari stomatologije detaljnije proučili dokaze, otkrili su da je većina tih priča mit.
Mit o zlatnim aparatićima
Uzmimo, primjerice, egipatski dentalni most El-Quatta, star oko 4.500 godina. Zlatne žice pronađene uz ostatke nisu pomicale zube kako se nekad vjerovalo. One su stabilizirale labave zube ili držale zamjenske na mjestu – funkcionirale su više kao proteze nego kao aparatići.
Slična priča dolazi iz etruščanskih grobnica, gdje su zlatni prstenovi najvjerojatnije služili kao dentalne šine za potporu zubima oslabljenim zbog bolesti desni ili ozljedama, a ne za pomicanje zuba u novu poziciju. Štoviše, analiza materijala pokazala je da je zlato bilo 97% čisto – previše mekano da bi se koristilo u ortodonciji. Čisti metal se lako savija i rasteže, pa ga nije moguće koristiti za stalni pritisak koji je potreban za ispravljanje zuba.
Zanimljivo je i to tko je nosio ove zlatne prstenove – uglavnom žene, što sugerira da su možda bili simboli statusa ili ukrasni nakit, a ne medicinski uređaji. Nisu pronađeni kod djece ili tinejdžera, upravo tamo gdje bismo očekivali pravi ortodontski tretman.
Malokluzija u prošlosti i danas
Još fascinantnija je činjenica, ističe Shahid, da naši drevni preci uopće nisu imali dentalne probleme poput današnje malokluzije. Zbijanje i nepravilno poravnanje zuba danas je uobičajeno, dok je u prošlosti bilo rijetko. Istraživanja lubanja iz kamenog doba pokazuju gotovo potpuno pravilne zube. Zašto? Prehrana.
Naši preci jeli su tvrdu, vlaknastu hranu koja je zahtijevala intenzivno žvakanje, razvijajući snažne i velike čeljusti koje su savršeno smještale sve zube. Suvremena, prerađena i mekana hrana ne pruža takvu stimulaciju čeljusti, što često dovodi do zbijanja zuba i ortodontskih problema.
Prvi pokušaji ispravljanja zuba
Ipak, povremeno su se pokušavali jednostavni zahvati. Najraniji pouzdani zapis dolazi iz Rima, iz prvog stoljeća n.e. Aulus Cornelius Celsus preporučio je da se iskrivljen zub kod djeteta nježno pomiče prstom dok ne dođe u ispravan položaj. Iako primitivno, princip je isti kao danas – nježni, kontinuirani pritisak može pomaknuti zub.
Napredak se zaustavio na stoljećima, sve dok u 18. stoljeću ponovno nije oživio interes za ispravljanje zuba. Bez modernih alata, koristili su se drveni „klinovi za širenje“ između zuba. Drvo se širilo upijanjem pljuvačke, tjerajući zube da se razdvoje. Metoda je bila gruba i bolna, ali važan korak prema razumijevanju da zubi mogu mijenjati položaj pod pritiskom.
Znanstvena ortodoncija i Pierre Fauchard
Početak znanstvene ortodoncije povezuje se s francuskim stomatologom Pierreom Fauchardom, 1728. godine. Često nazivan ocem moderne stomatologije, Fauchard je u svojoj dvotomnoj knjizi The Surgeon Dentist prvi detaljno opisao liječenje malokluzija.
Razvio je „bandeau“ – zakrivljenu metalnu traku koja se omotavala oko zuba radi širenja zubnog luka. Ovo je bio prvi alat posebno dizajniran za pomicanje zuba kontroliranom silom. Također je koristio niti za potporu zubima nakon repozicioniranja. Njegov rad označio je prijelaz od mitova i bolnih eksperimenata prema znanstvenoj metodi koja je dovela do modernih aparatića i prozirnih udlaga.
Moderni razvoj ortodoncije
S napretkom u 19. i 20. stoljeću ortodoncija je postala specijalizirano područje, s metalnim bravicama, žicama i elastičnim gumicama, što je omogućilo predvidljiviji tretman. Kasnije su inovacije – keramičke bravice, lingvalni aparati i prozirne udlage – učinile postupak diskretnijim. Danas se koriste digitalni skenovi, računalni modeli i 3D printanje za izuzetno precizno planiranje tretmana.
Slika drevnih ljudi s „zlatnim aparatićima“ privlačna je, ali ne odgovara stvarnim dokazima. Drevne civilizacije povremeno su pokušavale riješiti dentalne probleme, ali nisu imale tehnologiju niti potrebu za pomicanjem zuba kao danas. Prava povijest ortodoncije počinje tek sa znanstvenim otkrićima 18. stoljeća – i ta je priča dovoljno fascinantna bez mitova.
(Ordinacija.hr)
