Riječ je o trajnim poteškoćama u pisanju koje nisu povezane s inteligencijom, već su neurološkog podrijetla. Donosimo ključne manifestacije poremećaja i vježbe koje mogu značajno poboljšati vještinu pisanja.
Specifični poremećaj sricanja, poznat i kao disgrafija, trajna je poteškoća u ovladavanju vještinom pisanja koja nije u skladu s djetetovom dobi i inteligencijom. Ne radi se o lijenosti, već o specifičnoj teškoći u učenju neurološkog podrijetla. Manifestacije su raznolike: rukopis je često nečitljiv i neuredan, s nedosljednom veličinom slova i razmacima, dok je pisanje izrazito sporo i naporno, nerijetko praćeno grčenjem prstiju. Javljaju se pogreške poput zamjene ili izostavljanja slova i slogova (npr. b/d), spajanja više riječi u jednu ili rastavljanja jedne riječi na dijelove. Ta diskrepancija između onoga što dijete zna i onoga što može napisati izvor je frustracije i negativne slike o sebi.
Dijagnoza se najčešće postavlja na kraju drugog razreda
Uzrok poteškoća nije slabo vizualno pamćenje, već poteškoće u jezičnoj obradi. Problem leži u teškoćama s analizom i pamćenjem glasova (fonema), slogova i smislenih dijelova riječi. Dijete se muči zapamtiti pravopis jer teško uočava jezične strukture koje slova predstavljaju. Dijagnoza se najčešće postavlja na kraju drugog razreda osnovne škole, a zahtijeva sveobuhvatnu procjenu logopeda i psihologa. Nužno je provjeriti postoje li i udružene teškoće poput poremećaja pažnje (ADHD) ili disleksije, jer to utječe na planiranje podrške i zahtijeva cjelovit pristup u kojem se tretiraju sve prisutne teškoće.
Aktivnosti poput igranja glinom ili plastelinom jačaju mišiće šake, što olakšava pravilno držanje olovke i smanjuje fizički napor pri pisanju. Vježbe poput hvatanja sitnih predmeta pincetom ili štipaljkama poboljšavaju preciznost
Sustavna podrška započinje s temeljima – jačanjem fine motorike. Aktivnosti poput igranja glinom ili plastelinom jačaju mišiće šake, što olakšava pravilno držanje olovke i smanjuje fizički napor pri pisanju. Vježbe poput hvatanja sitnih predmeta pincetom ili štipaljkama poboljšavaju preciznost i koordinaciju prstiju. Te aktivnosti, koje dijete često doživljava kao igru, ključne su. Spajanje točkica u oblike slova, crtanje unutar zadanih linija u labirintima te precrtavanje pomažu u razvoju kontrole pokreta i vizualno-motorne koordinacije, automatizirajući pokrete ruke potrebne za pisanje.
Prilagodbe u školi, poput vrednovanja sadržaja umjesto pravopisa i korištenja tehnologije, poput računala, smanjuju stres.
Za učenje samog pisanja najučinkovitiji je multisenzorni pristup, koji uključuje više osjetila, poput ispisivanja slova prstom u pijesku ili pjeni za brijanje. To stvara jaču vezu u mozgu između oblika slova i pokreta. Umjesto mehaničkog prepisivanja, ključna je sustavna i eksplicitna poduka koja se fokusira na vezu između glasova i slova, učenje pravopisnih uzoraka i analizu strukture riječi. Neizmjerno je važna i podrška okoline. Prilagodbe u školi, poput vrednovanja sadržaja umjesto pravopisa i korištenja tehnologije, poput računala, smanjuju stres. Strpljenje roditelja, suradnja s učiteljima i slavljenje malih uspjeha ključni su za očuvanje djetetova samopouzdanja i motivacije. ( Ordinacija.hr )
