Četiri godine nakon prve uspješne transplantacije pluća na Rebru, Hrvatska ima na što biti ponosna. Izuzev Zagreba i Ljubljane takva se transplatacija ne radi se niti u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije, čak ni u nekim zemljama članicama EU poput Bugarske, Rumunjske i Grčke koje su tek u začetku razvijanja svojih programe u tom području
Prije četiri godine Hrvatska je dobila tim kakav bi brojne zemlje u susjedstvu mogle samo poželjeti. Jer svojevrsna je medicinska privilegija u vlastitoj zemlji imati mogućnost za obavljanje transplantacije pluća, operacijskog postupka koji je u rutinu ušao 2021. Onomad je, naime, odrađena uspješna transplantacija oba plućna krila u 50-godišnjeg muškarca, prva nakon više od desetljeća pauze kada je riječ o tom zahvatu, otpočinje prof. dr. sc. Tomislav Kopjar, kardijalni kirurg KBC-a Zagreb i čelni čovjek hrvatskoga tima koji se zasigurno upisao u povijest hrvatske medicine.
– Prvi takav zahvat rađen je 2002., ali riječ je o jednostranoj transplantaciji, danas uglavnom govorimo o obostranima. Program tada nije zaživio iz raznoraznih razloga, ali uprava KBC-a Zagreb imala je snažnu želju da se on nastavi stoga su mene i još dvoje kolega poslali na šestomjesečnu edukaciju u Sveučilišnu bolnicu u Beču- govori dr. Kopjar.
Revolucija uz snage i bečkog tima
Upravo je austrijska prijestolnica bila jedina opcija za pacijente kod kojih je nemaligna bolest, poput kronične opstruktivne bolesti, idiopatske fibroze, cistične fibroze ili plućne hipertenzije, dosegla terminalnu fazu. Pacijenti bi se liječili kroz dugi niz godina u sklopu Klinike za plućne bolesti na Jordanovcu i u nekim slučajevima, ako je transplantacija pluća bila nužna, postojala je mogućnost da na zahvat idu u Beč, a postoperativno bi se liječili u Zagrebu. Prije četiri je godine tako, hrvatski zdravstveni sustav doživio svojevrsnu revoluciju kada su združene snage bečkog i hrvatskog tima uspješno spasile jedan život nakon mukotrpnih 12 sati provedenih u operacijskoj sali.
Transplantacija, sa sobom donosi određenu neizvjesnost, od toga da je nemoguće predvidjeti koliko će pojedini pacijent morati čekati na odgovarajućeg donora do samog zahvata koji, u slučaju pluća, može trajati od šest do 12 sati. U prosjeku se na KBC-u Rebro obavi desetak takvih transplantacija godišnje.
-Napetost i stres su, naravno, postojali jer ipak je to nešto što u ovom okruženju nismo radili, a imali smo ogromnu želju da sve dobro prođe. U tom procesu sudjeluje niz stručnjaka, kardijalna kirurgija je samo dio toga. Svi smo bili izuzetno motivirani, a zahvaljujući suradnji sa sveučilišnom bolnicom u Beču imali smo i fizičku potporu njihovog torakalnog kirurga koji je asistirao tijekom postupka. Danas takva vrsta treme više ne postoji jer ipak je to postala sad gotovo rutinska procedura. Transplantacija pluća je samo jedan od takvih programa koji postoje na Rebru. Kao kardijalni kirurg već dugi niz godina sudjelujem u programu transplantacije srca- pojašnjava dr. Kopjar. Sustav je, dakle, postao uigrana rutina, ali svaka transplantacija, neovisno o organu, sa sobom donosi određenu neizvjesnost, od toga da je nemoguće predvidjeti koliko će pojedini pacijent morati čekati na odgovarajućeg donora do samog zahvata koji, u slučaju pluća, može trajati od šest do 12 sati. U prosjeku se na KBC-u Rebro obavi desetak takvih transplantacija godišnje.
Na listi čekanja i do godine dana
– Pacijent na listi čekanja može provesti od nekoliko mjeseci do godine dana, nekad i dulje. To je potpuno nepredvidivo jer sve ovisi o kompatibilnosti donora i primatelja koji se moraju poklopiti po krvnoj grupi i antropometrijskim mjerama, a nužna je i provjera kvalitete samog organa. Naime, pluća su specifična jer relativno brzo propadaju kod donora, to su osobe koje su proglašene moždanom mrtvima na jedinicama intenzivnog liječenja u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Pluća ne mogu dugo na taj način održati visoku razinu kvalitete stoga su često jedan od prvih organa koji nastradaju od proglašenja moždane smrti do same eksplantacije. Zakon je takav da se u Hrvatskoj mogu transplantirati organi od ljudi koji imaju dokazanu moždanu smrt i na neki smo način svi mi potencijalni donori u toj situaciji, ali naravno, uz suglasnosti s obitelji. Postoji i još jedan oblik transplantacije, nakon srčane ili kardiovaskularne smrti koji se u nas zasad ne primjenjuje- govori dr. Kopjar.
Bilo koji drugi organ koji se transplantira funkcionirat će samom činjenicom što krv prolazi kroz njega, a pluća osim krvi trebaju i protok zraka u alveolama.
U samom postupku transplantacije, pak, nema većih razlika u odnosu na druge organe. Kao i svaki kirurški zahvat treba ga napraviti po svim pravilima struke, precizno i kvalitetno. Postupak se izvodi uz oblik izvantjelesne cirkulacije, što je na kardiokirurgiji svojevrsna rutina, ali je iznimka u odnosu na ostale transplantacije. Uz to, pluća sama po sebi ne funkcioniraju ako primatelj nije fizički dovoljno zdrav, pojašnjava sugovornik.
– Mi dišemo voljno, na temelju vlastite muskulature, a pluća samo po sebi ne rade apsolutno ništa. Primatelj mora imati dovoljno dobro razvijenu i očuvanu muskulaturu prsnog koša da bi pluća mogla raditi nakon transplantacije što je zapravo i jedan od uvjeta koji provjeravamo u fazi odluke da ga stavimo na listu čekanja, a onda se i u periodu do poklapanja donora i primatelja mora raditi na očuvanju te muskulature. Dakle, kod pluća ne govorimo isključivo o imunološkom odbacivanju. Bilo koji drugi organ koji se transplantira funkcionirat će samom činjenicom što krv prolazi kroz njega, a pluća osim krvi trebaju i protok zraka u alveolama. Zapravo bih mogao reći da je najstresniji dio same operacije onaj završni kada pluća koja su transplantirana trebaju preuzeti funkciju i kada gledamo njihovu kvalitetu i njihovu učinkovitost. Provjeravamo isporučuju li pluća kisik u pacijenta te kolike su te vrijednosti koje moramo podesiti na respiratoru da bi sve dobro funkcioniralo, što je, na neki način, ključni pokazatelj uspjeha samog zahvata- pojašnjava dr. Kopjar pa domeće kako je za optimalni ishod u operacijskoj sali neophodan uigran tim ljudi- od torakalnog i kardijalnog kirurga, anesteziologa pa sve do medicinskih sestara instrumentarki, perfuzionista i tehničara.
U timu minimalno 12 ljudi
Da bi se operacija mogla izvesti potreban je tim od minimalno 12 ljudi. Oporavak pacijenata u bolničkim uvjetima traje oko mjesec dana nakon transplantacije, nakon čega odlaze kući, a nedugo potom slijedi plućna rehabilitacija.
– Postoji i ambulanta za bolesnike za transplantaciju pluća u sklopu Klinike za plućne bolesti na Jordanovcu gdje pacijenti dolaze na redovite kontrole kod transplantacijskog pulmologa, a prati se funkcija pluća. Problem kroničnog odbacivanja organa u jednom trenutku će se dogoditi svakom bolesniku, a barem 50 posto njih preživi najmanje šest godina nakon transplantacije što je, u usporedbi s transplantacijom srca gdje se brojka penje do 11 ili 12 godina, nešto lošiji rezultat. Pluća su sklona odbacivanju nakon transplantacije stoga je za održavanje dugovječnosti organa važna dobra imunosupresivna terapija – kaže dr. Kopjar.
Četiri godine nakon prve uspješne transplantacije na Rebru, subspecijalist kardijalne kirurgije ističe kako Hrvatska ima na što biti ponosna. Izuzev Zagreba i Ljubljane, taj se operativni zahvat ne radi niti u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije, čak ni u nekim zemljama članicama EU poput Bugarske, Rumunjske i Grčke koje su tek u začetku razvijanja svojih programe u tom području.
-Izuzetno sam zahvalan što imamo veliku potporu u svom radu, što od voditelja programa transplantacije pluća akademika Miroslava Samaržije, što od Uprave KBC-a Zagreb koja nas motivira i daje punu podršku da se program razvija, što od predstojnika Klinike za kardijalnu kirurgiju profesora Hrvoja Gašparovića jer se transplantacija pluća provodi upravo ondje. Možemo napredovati u smislu da povećamo broj transplantacija jer imamo bolesnike kojima je to potrebno. Osim toga, možemo i napredovati u nekim novim tehnologijama za eksplantaciju organa koja se danas pojavljuju na tržištu, a zahtijevaju posebne uređaje za prezervaciju organa. Zapravo se radi o tome da imate stroj koji čuva organ donora izvan tijela i za vrijeme tog perioda se može procijeniti kvaliteta organa i u konačnici donijeti odluka o transplantaciji. Na taj način se može povećati iskoristivost organa koji bi se možda inače odbacili. Nadam se da ćemo tako nešto uskoro uspjeti ostvariti- zaključuje dr. Tomislav Kopjar.
( Katja Knežević )
