Iskrena ispovijest mlade studentice psihologije koja svakodnevno balansira dijabetes, studij i životne izazove, a snagu pronalazi u prilagodbama i podršci okoline.
Uoči Svjetskog dana šećerne bolesti koji se svake godine obilježava 14. studenoga, u Zagrebu je održana javnozdravstvena akcija „Nevidljivi teret“, čiji je cilj bio skrenuti pozornost na nevidljive terete s kojima se suočavaju osobe koje žive s dijabetesom te potaknuti razumijevanje i zajedništvo šire zajednice. Tom prilikom centrom metropole prošetale su, među ostalima, osobe koje se svakodnevno suočavaju s izazovima koje nosi dijabetes tipa 1, simbolično noseći plave balone.
Među njima se našla i Dora Lakić, 24-godišnja studentica psihologije koja se u Zagreb, gdje uz studij radi kao administratorica, doselila iz Župe Dubrovačke. Još kao osnovnoškolka, kaže, zanimala se za ljudski um, načine na koje funkcioniraju odnosi, ponašanje, emocije… i znala je da se kada odraste želi baviti upravo psihologijom. Kako izgleda njezina svakodnevna borba s dijabetesom, kako joj izgleda jelovnik te čega se sve morala odreći ili prilagoditi, samo je dio onog što otkriva u intervjuu za Ordinacija.hr.
Kada i kako vam je dijagnosticiran dijabetes?
Dijabetes mi je dijagnosticiran mjesec dana prije 2. rođendana. Moji roditelji su primijetili da jako puno pijem i mokrim u pelenu pa su mi izmjerili šećer jer tata ima dijabetes tip 1 i liječnik je pa je pretpostavio da bi mogao biti dijabetes u pitanju. Sjećam se samo neke scene iz bolnice kad mi je tata donio podmetač na Tweetyja i šareni novčanik.
Kako izgleda vaš jedan dan, od jutra do večeri?
Rekla bih da izgleda poprilično tipično za studenta. Sad trenutačno i radim pa sam jedan dio dana na poslu, drugi na volontiranju, na druženju s dečkom ili prijateljicama ili pišem diplomski, treniram ili jednostavno uživam doma ne radeći ništa.
Koliko vas je bolest ograničila u svakodnevnim aktivnostima?
Ne bih rekla da me “ograničila”, ja radim sve kao i moje prijateljice: idem na faks, radim, treniram, izlazim… Jedino što moram tijekom toga svega pratiti koliki mi je šećer i koliko ću inzulina dati.
Kako izgleda vaš jelovnik? Što ste sve iz njega morali izbaciti ili prilagoditi zbog bolesti?
Iskreno, jedem sve. Ne vidim smisao da ne jedem neke namirnice ako je to u umjerenoj dozi. Naravno da neću stalno jesti masnu hranu ili nešto što ima puno ugljikohidrata koje ne mogu izračunati, ali jedem sve i vjerujem da je to za mene najbolje. Bitno je ne pretjerivati ni u čemu, treba se nekad malo počastiti nečim „nezdravim“.
S kojim se izazovima suočavate kada je riječ o prehrani kada putujete, idete na fakultet, izlazite s prijateljima…?
Najviše se brinem samo oko hrane koju ne volim jesti jer s ostalim nemam problema. Naravno da kad mijenjam rutinu i putujem, šećer zna biti tvrdoglav, ali sve se to riješi stalnim praćenjem i kretanjem (kojeg hvala Bogu imam svaki put kad putujem). U menzi nisam nikad imala problema, računam odokativno sve jer mi je tako najlakše, plus nauči se s iskustvom.
Kod izlazaka je isto klasična priča kao kod svakog studenta, samo kažem, cijelo vrijeme pratim i pazim na razinu šećera u krvi pa tome prilagođavam sve ostalo u trenutku. Moram pohvaliti i svog dečka i prijateljice koji uvijek paze na mene tijekom izlazaka i na druženjima.
Postoje li neke aktivnosti kojih ste se morali odreći ili ih prilagoditi zbog bolesti?
Odreći ne, prilagoditi da. Prilagodba svih aktivnosti, i u konačnici svakodnevnog života, je bit svega, ali to ne znači da sam morala odustajati od nečega. Više je bilo situacija gdje sam morala stati usred treninga jer mi je pao šećer ili da sam morala odgoditi trening jer se nisam osjećala dobro.
Utječe li dijabetes na vašu koncentraciju ili energiju dok učite ili ste na fakultetu?
Naravno, no to sve ovisi o razini šećera. Ako je visok i ako je nizak, nije ista situacija. Visoki šećer me obično živcira i budem razdražljiva, ali ne nužno da me ometa fizički, nego psihički jer čujem pumpu koja me upozorava na povišenu razinu glukoze u krvi. Što se tiče niskih razina šećera, to me više ometa tijekom neke aktivnosti jer mi često bude slabo tako da ne mogu pratiti nastavu ili učiti. Tad obično usporim, malo prilegnem ili se naslonim na klupu ako sam u predavaonici.
Kako vaši kolege i profesori reagiraju kada im objasnite svoje potrebe?
Moji kolege i prijateljice s faksa su stvarno uvijek bili tu za mene i ako mi je nešto trebalo, odmah su priskočili u pomoć. S profesorima isto nisam imala problema i svi su imali razumijevanja. Također, moram spomenuti i moje kolege s posla koji za mene i moju bolest imaju razumijevanja i pomažu.
Koje ste rutine ili navike uveli kako bi vam bilo lakše nositi se s bolešću?
Ne mogu reći da imam neke posebne rutine ili navike, ali ono što pokušavam raditi je, kad sam preplavljena osjećajima vezanim uz dijabetes, razgovarati s dečkom, obitelji i prijateljicama. Volim razgovarati s prijateljicama koje imaju dijabetes pa se međusobno savjetujemo, „jadamo“ jedna drugoj i tješimo ako je potrebno. To „ventanje“ jedni drugima jako puno znači, znam i po tati koji ima dijabetes tip 1 kao i ja pa i s njim nerijetko razgovaram o dijabetesu.
Kako bolest utječe na vaše raspoloženje ili stres? Pomaže li u tome znanje stečeno na fakultetu?
Kao što sam spomenula ranije, visoki šećer me živcira i budem razdražljiva zbog oglašavanja pumpe jer znam da mi se povisio ili da se još uvijek nije spustio na prihvatljivu razinu. Niski šećer me također zna razdražiti, ali većinom me umori. Kad sam pod stresom, češće mi bude viši šećer.
Što se tiče znanja stečenog na faksu, definitivno smatram da mi svako novo saznanje pomaže da još bolje razumijem ovu bolest, a na faksu sam učila dosta o tome kako stres utječe na tijelo pa sam i povezala neke stvari. Mogu reći da mi znanje stečeno na fakultetu te znanje stečeno od iskustva i izmjenjivanja savjeta s osobama koje imaju dijabetes tip 1 uistinu pomaže u boljoj kontroli, ali i nošenju s bolesti.
Koji biste savjet dali drugima, posebice mladima, koji se bore s dijabetesom i studiraju ili rade?
Rekla bih im da je okej nekad ne biti okej zbog šećera, da je okej reći da ti se nešto ne da i da nemaš energije. Jedino osobe s dijabetesom znaju taj osjećaj i važno je da drugima damo do znanja da naša dijagnoza nije prehlada koja će proći ili neko stanje koje je konstanta. Dijabetes je „rollercoaster“ i nije lako nositi to sa sobom. Važno je osobama koje su nama bliske objasniti sve bitne stvari, a javnost osvijestiti o težini ove bolesti.
Ono što je meni definitivno olakšalo život s dijabetesom jest inzulinska pumpa. Ja koristim Medtronicovu inzulinsku pumpu još od 13. godine. Moram priznati da mi je značajno lakše kontrolirati dijabetes uz pumpu i senzor. Svima kažem da sam se preporodila kad sam se prebacila s pena na pumpu. Inače, mnogi od nas ne pokazuju dijabetes onakvim kakvim zaista je jer nam je lakše nositi se s tim na taj način.
Ono što uvijek kažem kad me pitaju kako je živjeti s dijabetesom tip 1, odgovaram da ja na to gledam kao „način života“. Naravno, to ne umanjuje težinu ove dijagnoze, već smatram da je meni lakše gledati dijabetes na takav način, možda nekome pomogne.
Kakav osjećaj je bio nositi balon „Nevidljivi teret“, kako su reagirali prolaznici, koju poruku ste htjeli poslati?
Meni je bilo super iskustvo hodati s balonom, s ljudima koji proživljavaju iste stvari kao ja, koji me mogu razumjeti na načine na koje nitko drugi ne može. Ljudi koji su došli kao podrška baš su me razveselili i moram priznati da mi je bilo bolje nego što sam zamišljala. Ta energija i vibra koja je vladala oko nas, bila je stvarno zarazna.
Kad su nam se prolaznici pridružili, baš sam se osjećala kao da smo svi skupa u ovome. U trenutku „primopredaje“ balona drugoj osobi, onoj koja ne boluje od ove bolesti, osjetila sam neki oslobađajući osjećaj, kao da me netko odvezao. To je i bila poanta kampanje, da svoj svakodnevni „nevidljivi“, a zapravo jako vidljivi teret, prepustimo nekome drugome na neko vrijeme.
(Ida Balog)
