U razgovoru otkriva kako su digitalne tehnologije i umjetna inteligencija promijenile maksilofacijalnu kirurgiju, hoće li do 2050. biti moguće regenerirati zub iz vlastitih stanica te zašto transplantacija lica predstavlja novu nadu za pacijente s teškim oštećenjima.
Transformacije lica fascinirale su ga je još od malih nogu. Iako je tada sanjao o glazbenoj karijeri, zahvaljujući svom ocu koji mu je kroz knjige otkrio sve čari maksilofacijalne kirurgije, kada je konačno stiglo vrijeme odluke, izabrao je specijalizaciju upravo iz oralne i maksilofacijalne kirurgije. Dr. dent. med. Eduardo Yoiti Isomura, dugi je niz godina radio u rodnom São Paolu gdje se, kaže, susretao sa situacijama za koje je mislio da su moguće samo u filmovima. Svakodnevno je živote ljudi i njihova lica, iz ekstremnih i opasnih situacija te iz prve ruke vidio što karteli i ljudska nepromišljenost mogu učiniti čovjeku. Kasnije se dodatno usavršavao u Granadi i Marbelli, prateći stručnjake Facial Teama, poznate po rekonstrukcijama lica, a danas svoj mir pronalazi u Zagrebu.
Kojim se sve inovacijama morao prilagoditi u karijeri, kako su na njih utjecale nove tehnologije i umjetna inteligencija, hoće li do 2050. oralna kirurgija postati potpuno digitalizirana ili čak virtualno vođena te hoće li biti moguće potpuno regenerirati čeljust, kost ili zubno tkivo iz pacijentovih vlastitih stanica, samo je dio onoga o čemu dr. Isomura progovara u intervjuu.
Kako ste počeli svoj put u oralnoj i maksilofacijalnoj kirurgiji i što vas je najviše inspiriralo u ranim godinama karijere?
Negdje u tinejdžerskoj dobi jako sam volio svirati gitaru i crtati lica. Moja ideja je zapravo bila da budem glazbenik, ali moj otac nije bio previše oduševljen tom idejom. On je po struci također oralni kirurg, a s obzirom na to da je vidio da sam jednako zainteresiran za proučavanje lica i glave, počeo je donositi doma knjige o maksilofacijalnoj kirurgiji. Od tada sam postao fasciniran transformacijama koje ove operacije donose i shvatio sam da se vidim u tome jednoga dana, “kad narastem”. Mogao bih reći da mi je vlastiti otac inspiracija jer mi je dao primjer kako može izgledati život kada radiš ono što voliš.
Koje su bile najveće promjene u kirurškoj praksi od kada Ste započeli karijeru?
Najveće promjene su svakako u brzom tehnološkom napretku svih grana u zdravstvu, pa tako i ove. Negdje 2013. godine kada sam započinjao s planiranjem maksilofacijalnih operacija, još uvijek smo koristili samo gipsane modele i rendgenske snimke, odnosno više dvodimenzionalni pristup planiranju. Sada se operacije planiraju uz puno preciznije virtualne i trodimenzionalne programe na računalu, što znatno utječe na preciznost, brzinu i točnost planiranja operacije.
Koji su danas najčešći izazovi u oralnoj i maksilofacijalnoj kirurgiji i kako ih rješavate?
Rekao bih da je najveći izazov predviđanje konačnih rezultata operacije, jer previše drugih faktora, koje ne možemo uvijek planirati i predvidjeti, utječe na ishod. Primjerice, možemo isplanirati poziciju kosti, ali ne možemo znati kako će mišići i meko tkivo pojedinog pacijenta odreagirati, što znatno utječe na rezultat. Takvo predviđanje dolazi s dugogodišnjim iskustvom kirurga, ali svakako pomaže i sve bolja tehnologija koja se razvija u prilog procesu planiranja.
Kako su digitalne tehnologije i 3D snimanja promijenile svakodnevnu praksu kirurga?
Promjene su stvarno velike, osobito u oralnoj kirurgiji. Danas je nezamislivo planiranje oralnih implantanata bez 3D programa, koji osim preciznosti i bržeg vremena planiranja, pomaže i da već predvidimo moguće probleme pri postavljanju implantanata kod pojedinog pacijenta.
Koju biste inovaciju izdvojili kao najvažniju u posljednjih deset godina?
Teško je izdvojiti samo jednu inovaciju, ali rekao bih da se posljednjih deset godina znanost konstantno razvija i svakim danom postajemo bolji i iskusniji, a najvažnije je što imamo puno razvijenije digitalne alate i sve kvalitetnije materijale koje koristimo u liječenju.
Kako vidite ulogu umjetne inteligencije u dijagnostici i planiranju kirurških zahvata?
Mislim da će se umjetna inteligencija sve bolje i bolje razvijati narednih godina. Iza umjetne inteligencije će uvijek stajati znanje čovjeka, stoga na to gledam u pozitivnom smislu. Na svakome je odgovornost da razvija svoje znanje i iskustvo, a umjetna inteligencija nam može pomoći da svoje znanje prenesemo u program koji će nam pomoći u dijagnostici i planiranju.
Može li robotika postati standard u maksilofacijalnoj kirurgiji i u kojoj mjeri bi mogla zamijeniti ljudsku preciznost?
U brojnim drugim granama kirurgije robotika je već opće prihvaćena i iskustva kolega su vrlo pozitivna. Ipak, u maksilofacijalnoj kirurgiji za sada ne vidim tendencije uvođenja robotike. To je drugačija vrsta kirurgije. Na primjer, u abdominalnoj kirurgiji robotska ruka može puno pomoći u situaciji kada treba dohvatiti teže dostupne dijelove. Kod operacija lica sve je nekako “dostupnije” kirurgu, pa vizualno-taktilni pristup nije toliko otežan. Postoje već maksilofacijalne operacije koje su izvedene s VR pristupom, no to je još na samome početku pa je i razvoj toga dosta upitan.
Koje interdisciplinarne pristupe smatrate ključnima za budućnost struke?
Kod korekcija čeljusti već sada je bitan razvoj više disciplina. Na ovim operacijama ne sudjeluje samo maksilofacijalni kirurg, nego i stomatolozi, ortodonti, fizioterapeuti… Svi faktori utječu na dobar ishod operacije, stoga je bitno imati i dobar tim.
Kako se obrazovanje i trening mladih kirurga mijenjaju s dolaskom virtualne i proširene stvarnosti?
Mlađim generacijama je svakako izazovno pomiriti “staro znanje” i nove alate. Navikli su na brži pristup informacijama, brže rezultate, brži napredak. To može biti i prednost jer imaju priliku usavršiti svoje vještine brže nego prethodne generacije.
No ipak, kada je riječ o operacijama, tu ne postoji brzo rješenje. Potrebno je iskustvo, strpljenje i naučiti nositi se s frustracijama kada situacije postanu komplicirane. Uz virtualne alate koji se danas nude, sve je veći izazov naučiti raditi strpljivo.
Koje etičke dileme očekujete s razvojem novih tehnologija i njihovom implementacijom u kiruršku praksu?
Najveći problem novih tehnologija je balansirati oslanjanje na istu. Nužno je da čovjek ostane iza svakog procesa, te da svaka tehnološka inovacija služi čovjeku, a ne obrnuto.
Kako vidite budućnost personalizirane medicine u maksilofacijalnoj kirurgiji?
Maksilofacijalna kirurgija se već sada maksimalno bazira na individualizaciji liječenja, specifičnostima lica i anamneze pacijenta. Svaki razvoj u ovome području može samo još bolje doprinijeti ovoj disciplini.
Mislite li da će u budućnosti kirurgija postati potpuno digitalizirana ili čak virtualno vođena i kako bi to moglo promijeniti ulogu kirurga?
Uvijek će biti potrebna ljudska ruka i razum, ali do koje mjere će napredovati tehnologija, preostaje nam samo vidjeti u narednim desetljećima.
Koja istraživanja ili trendovi u regenerativnoj medicini najviše obećavaju za pacijente s teškim defektima lica?
Postoje već neke tendencije koje ukazuju na veliki napredak, primjerice da će se moći proizvesti zub od vlastitih stanica, ali to su još istraživanja u ranoj fazi. Nadam se da će budućnost donijeti dobre rezultate u ovom području.
Kada pogledamo u budućnost, što mislite da će biti najveća transformacija u oralnoj i maksilofacijalnoj kirurgiji?
Jedna od inovacija koja se već razvija je transplantacija cijelog lica, za osobe s velikim deformitetima. To je još u ranoj fazi, ali je obećavajuće za osobe s velikim oštećenjima, kao što su primjerice teške opekline, kao prilika za bolji fizički i psihološki oporavak.
Kako zamišljate oralnu i maksilofacijalnu kirurgiju 2050. godine – hoće li kirurzi više nalikovati na biotehnologe, inženjere ili još uvijek klasične liječnike?
Dolaskom tehnologije mijenjaju se i generacije, pa svakako možemo očekivati i promjene u mentalitetu liječnika. Današnji liječnici imaju drugačiji način rada, ali i komunikacije u odnosu na starije generacije. Primjerice, sve je više liječnika i klinika prisutno na društvenim mrežama što pacijentima nudi lakšu komunikaciju, brže informiranje i vizualno upoznavanje s pojedinim zahvatima, ali i olakšava odluke u odabiru željenog liječnika. Posljednjih godina prisutan je i “medicinski turizam” uz kojeg se liječnici posvećuju i različitim mentalitetima pacijenata kako bi uspješnije ostvarili suradnju. Ipak, ovakve promjene ne utječu na stručnost, pa bih rekao da će po pitanju stručnosti, kirurzi uvijek ostati kvalitetni klasični liječnici.
Vjerujete li da će do 2050. biti moguće potpuno regenerirati čeljust, kost ili zubno tkivo iz pacijentovih vlastitih stanica?
Već postoje alati za regeneraciju, ali još nisu u potpunosti formirani uspješni rezultati. Mislim da je nemoguće vratiti stanje pacijenta u primarno stanje, ali nadam se da će rezultati u ovom području biti sve bolji i bolji.
Kada biste mogli poslati poruku kolegama, maksilofacijalnim kirurzima u 2050. godini, što biste im poručili?
Nemojte tražiti prečice i brze rezultate, strpljivo radite na vlastitim vještinama i znanju, a tehnologiju usmjerite da služi vama. Volio bih kada se ni u budućnosti ne bi zaboravilo da liječimo ljude, a ne samo bolesti i da svakom pacijentu nastavimo pristupati s poštovanjem.
(Ida Balog)
