Filmovi imaju moć oblikovati naše razumijevanje svijeta, no kada je riječ o prikazivanju teških bolesti, često stvaraju opasne stereotipe. Analize pokazuju da su filmske verzije mentalnih poremećaja, raka i demencije daleko od medicinske stvarnosti, što za posljedicu ima širenje dezinformacija i stigme.
Filmsko platno rijetko odražava stvarnost, a nigdje to nije očitije nego u prikazima mentalnih bolesti. Dok se u stvarnom životu otprilike svaka peta odrasla osoba bori s nekim oblikom mentalnog poremećaja, na filmu takve likove susrećemo u zanemarivom postotku, tek između 1,5 i 2,1 posto, pokazuju istraživanja inicijative USC Annenberg. Umjesto realnog prikaza, Hollywood poseže za opasnom karikaturom, stvarajući neraskidivu vezu između mentalne bolesti i nasilja. Šokantan je podatak da su čak 72 posto filmskih likova s mentalnim poremećajem prikazani kao nasilnici, iako medicinske statistike potvrđuju da osobe s teškim mentalnim bolestima počine tek oko četiri posto nasilnih zločina. Ovakva stigmatizacija ne samo da je netočna, već i duboko štetna, jer hrani predrasude i strah od onih kojima je pomoć najpotrebnija.
Nerealni prikazi psihoterapije
Dramaturška potraga za “atraktivnim” dijagnozama dovela je do toga da su ekrani preplavljeni rijetkim stanjima poput šizofrenije ili disocijativnog poremećaja identiteta, dok su mnogo češći problemi poput anksioznosti ili socijalnih fobija gotovo potpuno nevidljivi. Kada se i prikaže liječenje, ono je često svedeno na nerealne prikaze psihoterapije gdje terapeuti krše sve profesionalne granice ili su prikazani kao nekompetentni. Rezultat je poražavajuća statistika prema kojoj tek 15 do 25 posto likova s dijagnozom prima bilo kakav oblik adekvatnog liječenja. Filmovi poput hvaljenog Genijalnog uma nude uvid u unutarnji svijet oboljelog, ali istovremeno šalju problematičnu poruku romantizirajući “snagu volje” kao ključni element izlječenja, zanemarujući kompleksnost terapijskog procesa.
U filmskom svijetu, dijagnoza raka gotovo je uvijek smrtna presuda koja služi kao pokretač radnje ili okidač za emocionalni vrhunac.
Sličan obrazac pojednostavljivanja i dramatizacije vidljiv je i u prikazima raka. U filmskom svijetu, dijagnoza raka gotovo je uvijek smrtna presuda koja služi kao pokretač radnje ili okidač za emocionalni vrhunac. Studija objavljena u časopisu JCO Oncology Practice utvrdila je da likovi u filmovima umiru u 63 posto slučajeva, stvarajući sliku beznađa koja je u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću. Naime, stvarna stopa preživljavanja u stalnom je porastu, a smrtnost od raka pala je za čak 27 posto između 1999. i 2019. godine. Istovremeno, rak pluća ili debelog crijeva, koji su među najčešćima u stvarnosti, rijetko pronalaze put do velikog platna.
Osim toga, filmovi sustavno ignoriraju dva ključna aspekta borbe s rakom: ogroman financijski teret koji liječenje stavlja pred pacijente i njihove obitelji te važnu ulogu palijativne skrbi, koja se spominje u manje od deset posto filmova.
Kada je riječ o liječenju, filmska onkologija kao da je zapela u prošlosti. Kemoterapija, sa svim svojim vizualno dramatičnim nuspojavama, gotovo je jedini tretman koji se prikazuje. Revolucionarne metode poput imunoterapije ili ciljanih terapija, koje su preobrazile liječenje mnogih oblika raka, u Hollywoodu praktički ne postoje. Time se publici šalje zastarjela i nepotpuna slika o stvarnim mogućnostima moderne medicine. Osim toga, filmovi sustavno ignoriraju dva ključna aspekta borbe s rakom: ogroman financijski teret koji liječenje stavlja pred pacijente i njihove obitelji te važnu ulogu palijativne skrbi, koja se spominje u manje od deset posto filmova. Filmovi poput Krive su zvijezde, iako popularni, tako postaju referentne točke koje su medicinski manjkave i perpetuiraju zablude.
Romantizirani zaborav Alzheimerove bolesti
Prikazi demencije, najčešće kroz Alzheimerovu bolest, često su emocionalno uvjerljivi, ali klinički ublaženi kako bi bili probavljiviji za publiku. Fokus je gotovo isključivo na kognitivnim simptomima, posebice na romantičnom gubitku sjećanja, dok se teški fizički aspekti bolesti, poput gubitka motoričkih funkcija ili inkontinencije, sustavno izbjegavaju. Jedan od najčešćih, ali i najnetočnijih filmskih tropova je trenutak “iznenadne jasnoće”, kao u filmu Bilježnica, gdje se pacijent nakratko potpuno pribere, što je u stvarnosti rijetko tako dramatično i potpuno. Sposobnost oboljelih da donose kompleksne odluke također se preuveličava, kao u filmu Daleko od nje, gdje junakinja sama odlučuje o odlasku u dom, što je klinički malo vjerojatno u toj fazi bolesti.
Filmska industrija kompleksne i dugotrajne borbe s teškim bolestima pretvara u pojednostavljene narative
Iako postoje svijetli primjeri, poput filma Otac iz 2020. godine, koji vjerno dočarava dezorijentiranost iz perspektive bolesnika, prevladavajući trend je jasan. Filmska industrija kompleksne i dugotrajne borbe s teškim bolestima pretvara u pojednostavljene narative. Mentalni poremećaji povezuju se s nasiljem, rak je neizlječiva bolest mladih, a Alzheimer romantični gubitak sjećanja. Liječenje je ili čudesno ili nepostojeće, a stvarnost koja uključuje dugotrajne, skupe i složene procese ostaje skrivena iza kamere. Iako je svrha filma zabava, odgovornost za točan prikaz stvarnosti koja utječe na milijune ljudi ne bi smjela biti zanemarena. ( Ordinacija.hr )
