Pacijentica i pulmolog pokazali snagu transplantacijske medicine na međunarodnoj ekspediciji – Monika Gvardijan dosegla 5100 m, dr. Feđa Džubur osvojio vrh Aconcague.
Impresivnim pothvatom svoje pacijentice i liječnika, KBC Zagreb obilježio je 25 godina plućnog transplantacijskog programa u Hrvatskoj. U sklopu međunarodne ekspedicije na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike i južne hemisfere visok 6962 metra, među jedanaestero transplantiranih pacijenata iz europskih zemalja sudjelovala je Monika Gvardijan, kojoj su 2016. transplantirana pluća, a ona se popela na čak 5100 metara nadmorske visine. Dr. Feđa Džubur, pulmolog Klinike za plućne bolesti Jordanovac, osvojio je vrh visok 6962 metra. Pothvat su posvetili donorima i njihovim obiteljima jer iza svakog uspjeha transplantacijske medicine stoji važna i plemenita odluka o darivanju organa, koja nekome postaje novi početak.
Hipoksija i suhi zrak
Zato Monika Gvardijan prije svega izražava veliku zahvalnost donorima, ali i liječnicima i transplantacijskom programu, kao i mogućnosti da sudjeluje u ekspediciji.
– Bez donora ja ovo svakako ne bih mogla, kao ni bez liječnika i transplantacijskog programa koji mi je omogućio kvalitetan život nakon bolesti i nemoći. Prije deset godina nisam mogla normalno hodati, normalno disati i male, obične stvari bile su mi itekako teške. Sada, nakon transplantacije, ne samo da je život moguć, nego ja živim itekako kvalitetnim i aktivnim životom – kazala je M. Gvardijan, kojoj su pluća presađena 2016. godine.
Važno je, smatra, što se ovako potiče darivanje organa i osvještava ljude o važnosti darivanja organa i životima koje to darivanje omogućuje. Ističe kako je itekako bitno da i sami pacijenti budu svjesni da nakon transplantacije budu aktivni jer samom tom aktivnošću, bez obzira na lijekove, itekako pridonose kvaliteti svog života nakon transplantacije.
– Mislim da je važno da nakon transplantacije, kad dobijemo nova pluća, budemo aktivni i da to zdravlje koje smo dobili čuvamo te si tako ne samo produžimo život već ga učinimo kvalitetnim – naglasila je Monika Gvardijan.
Dr. Džubur ispričao je da se ideja o ovim ekspedicijama – jer bilo ih je više i bit će ih još – rodila prije 15 godina, kad je tim klinike AKH u Beču transplantirao jednog poznatog austrijskog alpinista. Kad se on oporavio nakon otprilike godinu dana, pitao je svog liječnika može li se vratiti svojoj osnovnoj ljubavi, alpinizmu. Međutim, nikakvog odgovora u literaturi na to nije bilo.
– Do tada su ljudi s transplantiranim plućima istrčali polumaraton i slično, ali zapravo nekakve prave znanstvene ideje o tome nije bilo i nisu znali što napraviti. Iz toga se rodila ideja pa su njih dvojica skupa krenuli na uspon od 2500 metara, pa na 3500, pa na Grossglockner, pa Mont Blanc… i zatim na Kilimanjaro, Toubkal Atlas, gdje mi nažalost nismo uspjeli otići 2019. – pojasnio je dr. Džubur.
Aconcagua tehnički nije toliko zahtjevna, kaže, ali su hipoksija i izrazito suhi zrak u Andama vrlo izazovni. U ekspediciji je sudjelovalo 40 ljudi s pet sveučilišta – AKH u Beču, Kopenhagen, Zürich, Vanderbilt, Graz i Zagreb. Među onima koji su se uspjeli popeti na sam vrh bio je i Helmut Steigersdorfer iz Austrije, transplantiran prije čak 25 godina, ali su zapravo svi bolesnici došli do osobnih rekorda – netko kao Monika do 5100, neki do 5500, 6000, 6100, 6600… Pokazali su da nema limita za transplantirane ljude, kaže dr. Džubur.
Priprema za ovu ekspediciju trajala je čak dvije godine, a zadnjih šest-osam tjedna bili su u hipoksijskom šatoru kod kuće, kako bi se pripremili za uvjete kakvi ih čekaju na usponu. Na ruku su im išli dobri vremenski uvjeti, a na dan kad su se spustili u logor na 6000 metara počela je oluja koja je na sedam dana onemogućila uspon. Na putu su imali kompletnu medicinsku opremu, uključujući respiratore, kisik, lijekove, a do 6000 metara i osiguran helikopterski prijevoz. Tijekom uspona provodili su i znanstveno-istraživačka ispitivanja poput plinske analize, uzimanja mikrobioma itd. Bilo je bojazni kad su transplantirani sudionici odustajali, bez njih ekspedicija nema smisla.
– Kad smo vidjeli Helmuta pri vrhu, bilo nam je psihički lakše – priznaje dr. Džubur.
Najavljuje da će se ekspedicije nastaviti, sljedeće godine planiran je Grossglockner. Ekspedicijama se želi nastaviti podizati svijest o darivanju organa te istaknuti snagu današnje medicine i volje pojedinca.
Od 2001. naovamo, nova pluća dobilo je 120 hrvatskih građana, unatoč činjenici da su pluća organ čije karakteristike ne idu u prilog transplantaciji; to je velik organ, lijevi i desni, izrazito je imunogen, nije sterilan…
– Međutim, razvojem znanosti, tehnologije i implementacije svega toga, uspjeli smo doći do toga da je hrvatski program danas jedan od rijetkih u Europi koji ima najvišu stopu preživljenja i djelotvornosti. Problem je, kao i u svakoj maloj sredini, da nam nedostaje organa, tako da je ovo istovremeno i apel. Slavimo 25 godina, ali razvijamo i idućih pet ili dvadeset i pet godina i borimo se za što više donora, što više organa – kazao je akademik Miroslav Samaržija, predstojnik Klinike Jordanovac. Otkrio je pritom da je prije sedam godina on trebao biti penjač na Kilimanjaro.
Lista čekanja
– Ma, di ću ja? Ja sam lijen, ne mogu spavati u šatoru ni dva sata, kamoli šest dana – našalio se na svoj račun.
Zahvalivši svim obiteljima koje su u najtežem trenutku gubitka svog člana smogle snage i rekle “da”, darujući time život drugim ljudima, prim. Jasna Brezak, bolnička transplantacijska koordinatorica, naglasila je da je ovaj pothvat Monike Gvardijan i dr. Džubura nada za sve bolesnike koji čekaju na transplantaciju organa. – Sada su na listi čekanja, a doći će taj poziv i život će ići dalje – poručila je prim. Brezak.
(Romana Kovačević Barišić)
