Saznajte kako hrvatski pacijenti mogu iskoristiti pravo na preglede, dijagnostiku i drugo mišljenje u Europskoj uniji te ostvariti povrat troškova od HZZO-a.
Iako se o pravima pacijenata u Hrvatskoj mnogo govori, jedno od područja u kojem je informiranost i dalje izrazito niska jest pravo na prekogranično liječenje u Europskoj uniji. Riječ je o sustavu koji pacijentima omogućuje da preglede, dijagnostiku ili određene terapijske postupke obave u bilo kojoj državi članici EU – uključujući i privatne ustanove – uz mogućnost povrata troškova. Upravo u tome leži paradoks: pacijent koji isti takav pregled obavi privatno u Hrvatskoj gotovo nikada ne može dobiti povrat, dok mu je u drugoj državi članici to realna i zakonom omogućena opcija.
Ovo pravo proizlazi iz Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, čiji je cilj omogućiti građanima EU slobodu kretanja i pristup zdravstvenim uslugama kada u vlastitoj zemlji nailaze na liste čekanja, nedostupne pretrage ili ograničene terapijske mogućnosti. Međutim, mnogi pacijenti u Hrvatskoj ne znaju da imaju pravo otići u privatnu ustanovu npr. u Sloveniji, Italiji, Austriji ili Njemačkoj, platiti pregled i potom zatražiti refundaciju od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Povrat se odobrava u visini iznosa koji bi javni sustav platio za jednak ili sličan postupak u Hrvatskoj, što u praksi često znači barem djelomičnu, a ponekad i gotovo potpunu refundaciju.
Zašto pacijenti o tome malo znaju? Razlog je, među ostalim, složenost procedure, nedostatak jasnih informacija i činjenica da se o ovom pravu rijetko komunicira javno. Također s HZZO-om treba biti vrlo uporan i imati “živaca” jer najčešće na početku sve odbiju, makar ne bi smjeli, ali kada se pacijent žali na njihovu odluku, ona ipak bude prihvaćena. Pacijenti često misle da je prekogranično liječenje “iznimka”, umjesto da je ono dio redovnih prava koja mogu koristiti bez posebnog opravdanja, osim ako se radi o zahvatima koji zahtijevaju prethodnu autorizaciju. No za većinu uobičajenih dijagnostičkih postupaka i specijalističkih pregleda prethodna autorizacija nije potrebna.
Ono što je posebno važno naglasiti – pacijent ima pravo na drugo medicinsko mišljenje u bilo kojoj drugoj zemlji članici EU i to mišljenje također može biti predmet refundacije. Drugo mišljenje može biti ključno u situacijama kada pacijent nije siguran u preporučenu terapiju, želi potvrditi dijagnozu ili procijeniti druge mogućnosti liječenja. Pravo na drugo mišljenje često se spominje, ali rijetko se ističe da ga pacijent može ostvariti i u inozemstvu, jednako kao i pravo na povrat troškova.
Osim pregleda i dijagnostike, pacijenti u EU mogu kupiti lijekove na recept izdan u Hrvatskoj – i ti troškovi također mogu biti refundirani, pod uvjetom da je riječ o lijeku koji je na listi HZZO‐a. To mnogi ne znaju, a može biti iznimno korisno kada određenog lijeka privremeno nema na hrvatskom tržištu ili je dostupan samo u drugoj državi članici.
Paradoks privatnih usluga posebno je zanimljiv: dok je u Hrvatskoj gotovo nemoguće dobiti povrat za privatni pregled, u EU je to u mnogim slučajevima ostvarivo. To pokazuje koliko je postojeći sustav refundacija neusklađen s realnim potrebama pacijenata i koliko još prostora ima za unaprjeđenje prakse i zakonodavstva. U međuvremenu, pacijenti bi trebali znati da su njihova prava na razini EU puno šira nego što se na prvi pogled čini te da ta prava mogu koristiti bez straha da čine “nešto izvan pravila”.
Najvažniji savjet pacijentima jest: informirajte se prije nego što odustanete od traženja najbolje i najbrže dostupne zdravstvene skrbi. Prekogranično liječenje nije privilegij, nego pravo. A pravo koje se ne koristi – s vremenom nestaje iz prakse. Zato je važno da pacijenti znaju: EU vam daje mogućnost izbora, a sustav refundacija osmišljen je upravo da vas u tome podrži.
(Piše: Dr.sc. Jasna Karačić Zanetti, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata)
