Novi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju liječnika donosi strože uvjete za bolnice i mentore, uvodi pisane ispite te jači nadzor kvalitete. Predsjednik Hrvatske liječničke komore objašnjava što će se promijeniti i zašto je ključ uspjeha u kvalitetnoj provedbi.
Novi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju liječnika donosi stroža pravila za edukaciju budućih specijalista – od većih zahtjeva za ustanove koje provode specijalizacije, jasnijih obveza mentora i ograničenja broja specijalizanata po mentoru do uvođenja pisanih ispita i snažnijeg nadzora kvalitete. O tome hoće li nove mjere doista unaprijediti sustav, koje probleme još treba riješiti i što je sljedeći korak u reformi specijalističkog usavršavanja, razgovarali smo s predsjednikom Hrvatske liječničke komore doc. dr. sc. Krešimirom Luetićem, dr. med.
Kako Hrvatska liječnička komora gleda na novi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine?
Komora pozdravlja donošenje novog Pravilnika i rješenja koja bi trebala unaprijediti kvalitetu specijalističkog usavršavanja, poput jasnijeg definiranja odgovornosti mentora, praćenja napredovanja specijalizanata i prikupljanja podataka o njihovu zadovoljstvu programima. Pozitivnim smatra i uvođenje nacionalnog planiranja specijalizacija, no i dalje nisu uvedeni centralizirano raspisivanje, dodjeljivanje i financiranje specijalizacija ni jedinstveno upravljanje cijelim procesom, za što se Komora godinama zalaže. Novi Pravilnik zato vidi kao važan korak i prijelazno rješenje, ali ne i završetak reforme. U e-savjetovanju posebno je upozorila na potrebu revizije programa svih specijalizacija kako bi se uskladili s europskim standardima.
Jesu li ove izmjene korak u pravom smjeru kada je riječ o kvaliteti specijalizacija u Hrvatskoj?
Jesu, osobito u dijelovima koji dodatno razrađuju postojeće standarde i obveze mentora. Pritom treba naglasiti da ograničenje broja specijalizanata po mentoru, godišnje anonimne ankete i nadzor kvalitete nisu nova rješenja, već su postojala i u prijašnjem pravilniku. Novi Pravilnik detaljnije uređuje njihovu provedbu i odgovornosti sudionika. S obzirom na rezultate Studije hrvatskog liječništva, koji pokazuju da dosadašnja pravila nisu ostvarila očekivane učinke, stvarni doseg novog Pravilnika moći će se procijeniti tek kroz njegovu provedbu i eventualne posljedice za one koji ne osiguravaju kvalitetno usavršavanje. Dobar propis je nužan preduvjet, ali ključ ostaje u provedbi.
Uvode se stroži uvjeti za ustanove koje provode specijalizacije. Smatrate li da će sve bolnice moći ispuniti te standarde?
Neće sve bolnice moći samostalno provoditi cijeli program svake specijalizacije niti je to cilj. Specijalizacija se treba odvijati ondje gdje postoje odgovarajući stručnjaci, oprema, dovoljan broj pacijenata i postupaka te uvjeti za stjecanje potrebnih kompetencija. Pravilnik predviđa da se najmanje polovica programa provodi u ustanovi koja ispunjava najviše standarde, dok se ostali dijelovi mogu ostvariti kroz druge ustanove. Manje bolnice zato treba povezati s većim centrima kroz dobro organizirane rotacije.
Pravilnik znatno jača ulogu mentora i ograničava broj specijalizanata po mentoru. Hoće li to u praksi biti provedivo bez dodatnog kadra?
Bit će provedivo samo ako se mentorstvo prizna kao stvarna radna obveza, za koju mentori imaju osigurano vrijeme u sklopu redovitog radnog vremena, odvojeno od kliničkog rada. Pravilnik propisuje najmanje tri sata tjedno rada mentora sa svakim specijalizantom, no potrebno je osigurati i vrijeme za edukaciju mentora te odgovarajuće vrednovanje njihova rada.
Uvođenje obveznih pisanih ispita nakon zajedničkog dijela specijalizacije predstavlja veliku promjenu. Kako to komentirate?
Pisani ispit pridonijet će objektivnijoj provjeri znanja, a pozitivno je i to što će se provoditi istodobno na svim medicinskim fakultetima prema jednakim kriterijima. Programi specijalizacija najprije moraju biti stručno ažurirani, a fond pitanja redovito evaluiran. Sustav pisanih ispita počet će se primjenjivati u roku od dvije godine, dok će sadašnji specijalizanti završiti usavršavanje sukladno pravilima prema kojima su ga započeli.
Može li standardizirani pisani ispit koji se provodi na fakultetima ujednačiti kvalitetu znanja ili postoji rizik “učenja za test”?
Pisani ispit je standard na medicinskim fakultetima, uobičajen je u svijetu i predstavlja kvalitetan alat za provjeru znanja. Pisani ispit ne isključuje i usmeni, odnosno rad s pacijentom, a za provjeru i evaluaciju napredovanja odgovoran je i mentor.
Specijalizanti će se pratiti kroz kompetencijski model i morat će ostvarivati određene razine vještina svake godine. Je li sustav dovoljno jasan i mjerljiv?
HLK se zalaže za sustavno praćenje napredovanja specijalizanata u stjecanju konkretnih kompetencija i vještina, koje bi se digitalno evidentirale u e-specijalizantskoj knjižici. Time bi se osiguralo da svaki specijalizant tijekom usavršavanja ispuni propisane kvote zahvata, postupaka i drugih obveznih kompetencija za svoju specijalizaciju – primjerice određeni broj operacija slijepog crijeva, gastroskopija ili kolonoskopija.
Koliko je sustav mentorstva u Hrvatskoj trenutačno opterećen i može li podnijeti ovakav model rada?
Rezultati Studije hrvatskog liječništva pokazuju da postojeći sustav mentorstva ne funkcionira zadovoljavajuće. Svaki drugi specijalizant nikada nije razgovarao s glavnim mentorom o planu specijalizacije, a mnogi rijetko ili nikada nisu dobili povratnu informaciju o svom radu. Nezadovoljstvo postoji i u području stjecanja praktičnih vještina i kompetencija. Ograničenje na tri specijalizanta po mentoru zato je opravdana mjera koja može unaprijediti sustav, ali samo ako je prati dovoljno vremena za mentorski rad, njegovo vrednovanje i nadzor kvalitete. Potrebno je uspostaviti registar mentora, osigurati njihovu edukaciju, anonimno evaluirati njihov rad, reagirati na nekvalitetno mentorstvo i dodatno valorizirati najbolje mentore.
Što HLK smatra najvećim problemom dosadašnjeg sustava specijalizacija koji se ovim pravilnikom pokušava riješiti?
Izazovi specijalističkog usavršavanja postoje u više segmenata – upravljanju specijalizacijama, njihovoj provedbi i evaluaciji kvalitete programa. Dosadašnji sustav često nije osiguravao dovoljno učinkovit nadzor nad kvalitetom ustanova i rada mentora, što je dovodilo do velikih razlika u kvaliteti edukacije, nedovoljnog stjecanja praktičnih vještina i situacija u kojima su specijalizanti prečesto služili za pokrivanje potreba organizacije rada. Novi Pravilnik nastoji dio tih problema riješiti kvalitetnijim mentorstvom, praćenjem kompetencija i nadzor ustanova.
Postoji li rizik da se zbog strožih pravila produži trajanje specijalizacija ili oteža njihovo završavanje?
Postoji, ali specijalizant ne bi smio snositi posljedice zato što bolnica nije osigurala uvjete potrebne za stjecanje kompetencija. Pravilnik dopušta produljenje dijela usavršavanja ako kompetencije nisu stečene, najviše šest mjeseci.
Kako komentirate ulogu Nacionalnog povjerenstva koje dobiva veće ovlasti u nadzoru kvalitete i ustanova?
Potrebno je ojačati stvarni nadzor nad kvalitetom specijalizacija. Nacionalno povjerenstvo treba pratiti kvalitetu programa, provoditi redovite i izvanredne stručne nadzore, procjenjivati ispunjavaju li ustanove uvjete te predlagati davanje ili ukidanje ovlaštenja. Pritom treba naglasiti da je dio tih nadležnosti imalo i prema ranijem Pravilniku. Ključno pitanje zato nije samo što propisuje Pravilnik, nego koliko će se nadzori uistinu provoditi i hoće li se na temelju nalaza poduzimati konkretne mjere. Učinkovitost Povjerenstva ovisit će i o tome hoće li Ministarstvo postupati prema njegovim preporukama, a za kvalitetan rad potrebni su stručna neovisnost, jasni kriteriji, dovoljna sredstva i transparentni rezultati nadzora.
Što bi, prema Komori, bio sljedeći korak nakon ovog pravilnika – gdje još vidite prostor za poboljšanje specijalističkog usavršavanja?
Prvi korak mora biti dosljedna provedba Pravilnika: edukacija mentora, osiguravanje vremena za rad sa specijalizantima, kvalitetna priprema pisanih ispita, redoviti stručni nadzori i objava rezultata evaluacije ustanova. Paralelno je potrebno revidirati i osuvremeniti programe svih specijalizacija. Nakon toga treba provesti cjelovitu reformu specijalističkog usavršavanja koju HLK predlaže od 2016. godine – od nacionalnog planiranja potreba za specijalistima i transparentnog raspisivanja specijalizacija do centraliziranog financiranja, registra ustanova i mentora te neovisnog nadzora kvalitete. Komora smatra da bi upravljanje tim procesom trebalo povjeriti HLK kao novoj javnoj ovlasti, po uzoru na modele u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Novi Pravilnik unapređuje pojedine dijelove sustava, ali predstavlja tek korak prema cjelovitoj reformi.
(Ida Balog)
