Riječ je o ključnoj dijagnostičkoj pretrazi koja može otkriti uzrok ozbiljnih zdravstvenih stanja poput neobjašnjivih krvnih ugrušaka ili ponavljajućih pobačaja. Razumijevanje nalaza presudno je za daljnje liječenje i procjenu rizika.
Test na beta-2 glikoprotein I (ß2-GPI) IgG jedna je od ključnih pretraga u modernoj medicini kada postoji sumnja na određene autoimune poremećaje. Ovim testom mjeri se razina specifičnih antitijela u krvi koja je imunološki sustav greškom počeo proizvoditi protiv vlastitog proteina, beta-2 glikoproteina I. Taj protein ima važnu ulogu u procesu zgrušavanja krvi, a kada ga vlastita antitijela napadnu, može doći do ozbiljnih poremećaja koji se manifestiraju kao sklonost stvaranju opasnih krvnih ugrušaka. Prisutnost ovih autoantitijela glavni je laboratorijski pokazatelj antifosfolipidnog sindroma (APS), stanja koje može imati teške posljedice ako se ne dijagnosticira i ne liječi na vrijeme.
Epizode neobjašnjive tromboze
Liječnik će vas najčešće uputiti na ovu pretragu ako postoji sumnja na antifosfolipidni sindrom, pogotovo ako ste imali jednu ili više epizoda neobjašnjive tromboze. To uključuje stanja poput duboke venske tromboze u nogama, plućne embolije koja može izazvati iznenadnu bol u prsima i otežano disanje, ili čak moždanog udara, osobito kod mlađih osoba bez klasičnih faktora rizika. Drugi važan razlog za testiranje su komplikacije u trudnoći. Žene koje su doživjele ponavljajuće spontane pobačaje, pogotovo u drugom ili trećem tromjesečju, prijevremeni porod zbog teške preeklampsije ili zastoja u rastu ploda, često se upućuju na ovu analizu kako bi se isključio ili potvrdio APS kao mogući uzrok problema.
Žene koje su doživjele ponavljajuće spontane pobačaje, pogotovo u drugom ili trećem tromjesečju, prijevremeni porod zbog teške preeklampsije ili zastoja u rastu ploda, često se upućuju na ovu analizu
Osim navedenih glavnih indikacija, testiranje na ß2-glikoprotein IgG antitijela provodi se i kod pacijenata kojima je već dijagnosticirana neka druga autoimuna bolest, prvenstveno sistemski eritemski lupus (SLE). Poznato je da značajan postotak oboljelih od lupusa razvija i antifosfolipidna antitijela, što ih stavlja u znatno veći rizik od razvoja tromboze. Stoga se ova pretraga koristi i za procjenu rizika kod takvih pacijenata. Također, neobjašnjivo nizak broj trombocita (trombocitopenija) ili pojava specifičnih promjena na koži, poput livedo reticularis (mrežasta, ljubičasta promjena boje kože), mogu biti dodatni razlozi za sumnju i testiranje. Važno je naglasiti da se ovaj test gotovo uvijek radi u sklopu panela, zajedno s testovima na antikardiolipinska antitijela i lupus antikoagulans, jer je za dijagnozu APS-a potrebna šira slika.
Prema međunarodnim dijagnostičkim kriterijima, antitijela moraju biti trajno prisutna. To znači da se, u slučaju pozitivnog prvog nalaza, testiranje mora ponoviti nakon najmanje dvanaest tjedana
Tumačenje rezultata zahtijeva pažljivu analizu i kontekstualizaciju s kliničkom slikom pacijenta. Pozitivan nalaz na ß2-glikoprotein IgG antitijela ukazuje na njihovu prisutnost i povećava sumnju na antifosfolipidni sindrom. Međutim, jedan pozitivan test nije dovoljan za postavljanje konačne dijagnoze. Prema međunarodnim dijagnostičkim kriterijima, antitijela moraju biti trajno prisutna. To znači da se, u slučaju pozitivnog prvog nalaza, testiranje mora ponoviti nakon najmanje dvanaest tjedana. Ako je i drugi nalaz pozitivan, to potvrđuje perzistentnost antitijela i, uz odgovarajuće kliničke simptome, zadovoljava kriterije za dijagnozu APS-a. Važno je znati da prolazno povišene razine antitijela mogu se pojaviti i kod nekih akutnih infekcija, određenih vrsta karcinoma ili kao posljedica uzimanja nekih lijekova, zbog čega je ponovljeno testiranje ključno.
Kako interpretirati razine i negativan nalaz
Laboratorijski nalazi obično navode ne samo je li rezultat pozitivan ili negativan, već i točnu količinu antitijela, izraženu u jedinicama kao što su SGU. Razine se često klasificiraju kao nisko, srednje ili visoko pozitivne. Viša razina antitijela, osobito IgG izotipa, općenito je povezana s većim rizikom od tromboze i drugih komplikacija antifosfolipidnog sindroma. S druge strane, negativan rezultat znači da u trenutku testiranja u vašoj krvi nisu otkrivena ß2-glikoprotein IgG antitijela. To značajno smanjuje vjerojatnost da imate antifosfolipidni sindrom, ali ga ne isključuje u potpunosti. U rijetkim slučajevima, pacijenti mogu imati kliničke simptome APS-a, ali negativne nalaze na standardna tri testa. U takvim situacijama, poznatim kao “seronegativni APS”, liječnik može zatražiti testiranje na rjeđa, takozvana “nekriterijska” antitijela.
Viša razina antitijela, osobito IgG izotipa, općenito je povezana s većim rizikom od tromboze i drugih komplikacija antifosfolipidnog sindroma. S druge strane, negativan rezultat znači da u trenutku testiranja u vašoj krvi nisu otkrivena ß2-glikoprotein IgG antitijela
Konačnu interpretaciju nalaza uvijek mora donijeti liječnik specijalist, najčešće reumatolog ili hematolog. On će uzeti u obzir ne samo laboratorijske vrijednosti, već i vašu cjelokupnu medicinsku povijest, simptome i rezultate drugih pretraga. Ovisno o dijagnozi i procjeni rizika, odredit će se daljnji koraci, koji mogu uključivati uvođenje antikoagulantne terapije za sprječavanje nastanka krvnih ugrušaka i osiguravanje sigurnije budućnosti. ( Ordinacija.hr )
