Prvih pet godina života smatra se „kritičnim razdobljem“ za razvoj govora i jezika – zato je važno na vrijeme prepoznati znakove i potražiti logopedsku pomoć.
Razvoj govora i jezika jedno je od najvažnijih područja u ranom djetinjstvu. Iako svako dijete napreduje svojim tempom, postoje znakovi koji mogu upućivati na poteškoće i koje roditelji ne bi smjeli zanemariti. Upravo o važnosti rane dijagnostike i intervencije, najčešćim jezično-govornim teškoćama kod djece te ulozi roditelja u poticanju komunikacijskog razvoja razgovarali smo s logopedinjom Jasenkom Broz Frajtag, prof. log., univ. mag. sanit. publ. iz Poliklinike Sinteza.
1. Što su jezično-govorne teškoće i koje su najčešće?
Jezično-govorne teškoće su poteškoće u razumijevanju i/ili proizvodnji govora i jezika koje nisu posljedica intelektualnih teškoća, nedostatka motivacije ili nedostatne izloženosti jeziku, nego proizlaze iz specifičnih razvojnih ili stečenih razloga. Riječ je o problemima u izražavanju, razumijevanju, izgovoru, ritmu ili strukturi jezika koji mogu utjecati na komunikaciju, učenje i socijalne odnose.
Svako je dijete jedinstveno i ima vlastiti individualni tempo razvoja. Poznato je da neka djeca progovore kasnije od svojih vršnjaka i razvoj jezika i govora se kod njih odvija dosta sporo, ali na isti način kao i ostala djeca. Ako je riječ o zaostajanju u jezično-govornom razvoju djeteta u dobi do četvrte godine govorimo o usporenom jezično-govornom razvoju, a ako dijete ima teškoće i nakon četvrte godine govorimo o nedovoljno razvijenom govoru.
Najčešće jezično-govorne teškoće kod djece su:
- kašnjenje u jezično-govornom razvoju – dijete kasnije progovara ili sporije napreduje u usvajanju jezika u odnosu na vršnjake,
- specifični jezični poremećaj (SJP / DLD – Developmental Language Disorder),
- teškoće u razumijevanju i/ili izražavanju jezika (iako su intelektualne sposobnosti uredne)
- poremećaji izgovora i artikulacije – primjerice, izostavljanje ili iskrivljavanje glasova
- teškoće u fluentnosti (tečnosti govora, pretežno prebrzo i nerazumljivo govorenje)
- stečeni poremećaj jezika (često uslijed oštećenja mozga naprimjer nakon moždanog udara koji uzrokuje gubitak ili smanjenje sposobnosti govora i razumijevanja jezika),
- poremećaji glasa u vidu promuklosti, hrapavosti glasa
Važno je s djetetom pričati i što više verbalizirati, a jednako tako je važna i poticajna okolina. Socijalno deprivacijska sredina može negativno utjecati na jezično-govorni razvoj stoga je važno na vrijeme uočiti odstupanje i započeti s logopedskom terapijom. Na temelju procjene, logoped izrađuje plan učestalosti dolazaka, vježbe za govor, jezik, disanje, artikulaciju, čitanje… i rad kod kuće (vježbe za roditelje ili osobu koja je na terapiji).
2. Koji su rani znakovi jezično-govornih teškoća kod djece na koje roditelji trebaju obratiti pažnju?
Rano prepoznavanje jezično-govornih teškoća izuzetno je važno jer rana intervencija značajno poboljšava ishode u govoru, jeziku, učenju i socijalizaciji. Mnogi roditelji često su u nedoumici kada prvi put posjetiti logopeda. U dobi od oko godinu dana, preventivno bi trebalo potražiti mišljenje logopeda, ako roditelj primijeti da:
- dijete ne ostvaruje kontakt pogledom,
- ne odaziva se na poziv imena,
- nije progovorilo prvu riječ,
- ne sudjeluje u igri s roditeljima,
- ne imitira,
- ne maše,
- ne šalje poljubac,
- ne razumije jednostavne upute (npr. „Daj mi loptu“),
- nema pokušaja komunikacije (ni verbalno ni neverbalno).
U dobi od 3-4 godine ako dijete ne postavlja pitanja („Što je to?“, „Gdje je?“), govor je i dalje nerazumljiv okolini, ima teškoće u slaganju rečenica, loše pamti pjesmice, priče, rimu, nema dovoljno interesa za okolinu… preporučuje se rana procjena što ne znači da će dijete imati teškoće, ali pravodobna podrška može spriječiti veće probleme kasnije (u školi, učenju, socijalizaciji).
Logoped će na pregledu procijeniti ima li dijete poremećaj u jezično-govornom i komunikacijskom razvoju, odrediti terapiju ili dati uputstva kako da se s djetetom radi kod kuće. Od izuzetne je važnosti da roditelji budu aktivno uključeni u čitav proces i da redovno vježbaju s djetetom kako bi se što bolje stimulirala djetetova govorna komunikacija i sama terapija bila što uspješnija.
Teško je reći koliko će dugo trajati logopedska terapija jer svaka terapija je individualna i iziskuje puno truda i vremena. Već se pri prvom susretu procjenjuje govor i zaključuje je li u skladu s dobi. Ako se primijete odstupanja, provjerava se koliko i u kojoj mjeri odstupaju od normale.
3. Koji su najčešći razlozi zbog kojih roditelji djecu dovode logopedu?
Najčešći razlozi zbog kojih roditelji dovode djecu logopedu su problemi s izgovorom glasova (artikulacija), kasniji jezično-govorni razvoj, poteškoće u praćenju uputa, razumijevanju i izražavanju, teškoćama u mucanju, problemima s čitanjem i pisanjem te poremećajima glasa.
Također trebamo spomenuti da u ordinaciju dolaze i djeca s neuropedijatrijskim poremećajima kao što su poteškoće povezane s drugim razvojnim stanjima, djeca s poremećajem iz spektra autizma, djeca s Downovim sindromom ili drugim teškoćama u razvoju, zatim djeca s oštećenjem sluha ili neurološkim problemima. Roditelji najčešće primijete da njihovo dijete „govori drugačije“ od vršnjaka, te se radi sigurnosti javljaju logopedu. Rano uključivanje u terapiju obično donosi najbolje rezultate.
Kako pomoći djetetu u toj situaciji?
- Najvažniji su verbalna podrška i fizičko smirivanje,
- Poticanje izražavanja osjećaja kroz igru, crtanje, priče, pokret ili glumu,
- Uspostavljanje rutine što je prije moguće,
- Nježno, ali odlučno inzistiranje odgovornosti primjerenoj dobi,
- Pozitivno potkrepljenje ponašanja primjerenog dobi (pohvala i nagrada),
- Omogućiti prilike za strukturirane obveze i odgovornosti,
- Poticati optimalno postignuće u vrtiću, školi i obvezama u kući s obzirom na situaciju i obiteljske prilike.
Također je važno poticati fizičku aktivnost (provedite vrijeme u prirodi kroz šetnju i planinarenje, plivanje, trčanje, preskakanje, igranje s loptom, vožnjom bicikla, prolaženjem prepreka od prirodnih materijala, zdravu prehranu i dovoljno sna, osigurati vrijeme igre i/ili druženja s odraslima i vršnjacima sukladno mogućnostima). Ove sve vještine utječu i na svakodnevno funkcioniranje u aktivnostima dnevnog života.
4. Koliko je važna rana dijagnostika kod poremećaja govora i jezika?
Rana logopedska dijagnostika je ključna jer omogućava rano prepoznavanje i intervenciju u slučaju jezično-govornih poteškoća kod djece, što značajno utječe na njihov cjelokupan razvoj. Ranim otkrivanjem problema moguće je prilagoditi terapiju specifičnim potrebama djeteta, povećati prevenciju sekundarnih poteškoća (npr. teškoća u čitanju i pisanju, socijalnoj povučenosti) i smanjiti rizik od kasnijih komplikacija.
Govor i jezik razvijaju se u interakciji s okolinom, točnije ako dijete ne prima ili ne proizvodi dovoljno jezičnih podražaja, može doći do kašnjenja. Kako svaki oblik interakcije ili komunikacije ima u svojoj osnovi i aspekt odnosa medu sudionicima, posebna pozornost se poklanja ranom odnosu roditelj-dijete koji postaje centralni cilj rane intervencije presudan za optimiranje razvojnog ishoda.
5. Postoji li “kritična točka” nakon koje je napredak sporiji?
Da, postoji tzv. “kritično razdoblje” za jezični razvoj do 5–6. godine života. Nakon toga mozak ostaje plastičan, ali učenje jezika i ispravljanje poremećaja postaje sporije i zahtjevnije. „Čekanje“ nije uvijek najbolje rješenje stoga rana intervencija može napraviti ogromnu razliku u razvoju govora i jezika. Tijekom rane intervencije poticat ćemo i komunikaciju i jezik i govor jer je njihov razvoj međusobno isprepleten.
Poticanje treba započeti što ranije, na svakodnevnoj bazi, a samim time roditelj i dijete imat će više prilika za interakcije. S roditeljima treba graditi partnerski odnos, usmjeravati ih i ohrabrivati. Budući da je rana intervencija interdisciplinarni pristup, različiti stručnjaci također će savjetovati roditelje i pratiti djetetov napredak, ali i međusobno surađivati. Usluge koje se pružaju djetetu i obitelji moraju biti sveobuhvatne i timski razrađene.
6. Koji su glavni pristupi i metode u logopedskoj terapiji za djecu s jezično-govornim teškoćama?
U logopedskoj terapiji za djecu s jezično-govornim teškoćama koriste se različiti pristupi i metode, ovisno o vrsti i težini teškoće, dobi djeteta, njegovim individualnim sposobnostima te ciljevima terapije. Terapija je uvijek individualizirana, ali postoje glavni pristupi i metode koji se često koriste u praksi, a to su:
- multisenzorni pristup kroz korištenje slika, pokreta, predmeta i zvukova za učenje riječi i pojmova,
- taktilno-vizualne kartice,
- učenje kroz igru i konkretne situacije,
- pristup poticanja komunikacije (AAC – augmentativna i alternativna komunikacija),
- korištenje komunikacijskih ploča i slika (PECS sustav),
- korištenje aplikacija na tabletima za izražavanje potreba i misli, gesta,
- znakovni jezik (najčešće “baby signs” ili prilagođeni znakovni sustavi),
- metakognitivni i metajezični pristupi,
- artikulacijsko-fonološki pristup.
Logoped educira i savjetuje roditelje kako kod kuće poticati govor i jezik, kako provoditi zajedničke vježbe između terapija. Svaki rehabilitacijski plan je individualan uz kombinaciju različitih pristupa prema potrebama djeteta. Kombinacija logopedske terapije i neurofeedback treninga pokazala se jako dobrom u vidu brzog napredovanja u području govora, kognicije, radnog pamćenja, bolje koncentracije i pažnje.
7. Postoje li vježbe ili aktivnosti koje roditelji mogu provoditi kod kuće kako bi podržali terapiju?
Roditelji su najvažniji “terapeuti” u svakodnevnom životu djeteta. Logopedske vježbe u kabinetu čine samo mali dio, a najveći napredak postiže se kad roditelji svakodnevno prate i podržavaju terapiju kroz igru i rutinu.
Edukacija roditelja kroz svakodnevno poticanje glasovno govornog izražavanja (uključivanja djeteta u svoje dnevne aktivnosti):
- rad na poticanju razumijevanja jezika,
- čitanje slikovnica i pitanja,
- razvoj rječnika,
- imenovanje predmeta u svakodnevnim situacijama,
- igre imenovanja predmeta s kojima je dijete okruženo,
- poticanje govorne produkcije,
- poticanje imitacije kroz pjesmice ili igru,
- vježbanje onomatopeje (muu, vrrr, bum),
- zajedničko listanje slikovnice i opisivanje slika,
- poticanje prepričavanja kratkog događaja iz vrtića/škole i/ili šetnje,
- poticanje glasovno govornog izražavanja kroz polaganiji govor, mijenjajući ritam, intonaciju i naglasak.
Ne radi se samo o specifičnim logopedskim vježbama koje će vašem djetetu pomoći da ostane u dobroj formi za nastavak logopedske terapije, već su tu i različite igre za djecu predškolske dobi kojima možete skratiti dan i ispuniti vrijeme provedeno kod kuće. Želja nam je da to vrijeme bude kvalitetno, zabavno i sretno, kako za roditelje, tako i za dijete. Svaki mali uspjeh poželjno je pohvaliti i nagraditi.
Najvažnije: vježbe trebaju biti kroz igru, zabavne i prirodno uključene u dnevnu rutinu (kupanje, šetnja, hranjenje) jer time dijete uči govor u stvarnim situacijama, što je najučinkovitije.
8. U kojim slučajevima logopedska terapija uključuje i druge stručnjake poput psihologa, edukacijskih rehabilitatora ili neurologa?
Logopedska terapija je često dio interdisciplinarnog pristupa, a u proces prepoznavanja, procjene, savjetovanja i tretmana uključuje niz drugih stručnjaka. Za što bolju terapijsku orijentaciju često su potrebna dodatna ispitivanja, kao što su ispitivanje sluha ORL pregledom, psihološko ispitivanje, neurološki pregled.
Ako postoji sumnja na oštećenje sluha ili česte upale uha, poremećaje glasa, promuklosti, polipa ili nodula na glasnicama uključuje se ORL specijalist/fonijatar.
Ako dijete ima poteškoće s pažnjom, pamćenjem ili mišljenjem koje utječu na govor, emocionalne teškoće (u vidu anksioznosti, povučenosti, frustracija zbog nerazumijevanja), poremećaja iz spektra autizma (PSA), uključuje se psiholog koji radi na socijalnim vještinama i emocionalnoj regulaciji, te na procjeni intelektualnog funkcioniranja kod sumnje na razvojna odstupanja.
Ako postoje sumnje na neurološku podlogu jezično-govornih teškoća u vidu epilepsija, cerebralne paralize, kraniocerebralne ozljede, tumora, regresije govora ili iznenadnog gubitka stečenih vještina na razvojnu verbalnu apraksiju ili motoričke poremećaje govora, uključuje se neurolog.
Spomenula bih i edukacijskog rehabilitatora koji se uključuje ako govor nije jedini problem, nego postoje i šire razvojne teškoće (motoričke, kognitivne, adaptivne vještine) te specifične teškoće u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija). Kod djece s oralno-motoričkim teškoćama (hranjenje, gutanje), motoričkih oštećenjima (npr. kod cerebralne paralize) uključuje se radni terapeut/fizioterapeut.
S obzirom na velik broj djece s višestrukim oštećenjima u školama i vrtićima javljaju se potrebe za dodatnim stručnim kadrom, individualiziranim pristupom i prilagođenim nastavnim sadržajem kao i potreba za intenzivnijom suradnjom između zdravstvenih, odgojno-obrazovnih i socijalnih ustanova.
9. Koje mjere ili aktivnosti mogu pomoći u prevenciji jezično-govornih teškoća?
Moramo najprije definirati što je prevencija. Prevencija znači sprječavanje, preduhitrivanje, izbjegavanje. Možemo je podijeliti na tri razine: primarna prevencija – mjere koje se mogu primijeniti na bolest prije nego se ona pojavi, zatim sekundarna – intervencija nakon dijagnoze koja za cilj ima zaustaviti ili usporiti daljnje napredovanje bolesti ili stanja, i tercijarna prevencija – koja se odnosi na pomoć i podršku nakon dijagnosticirane bolesti.
Svakom je djetetu potrebno pružiti opću prevenciju govornih poremećaja, međutim neka su djeca rizična (djeca s neurorizičnim čimbenicima u trudnoći i porodu, djeca s oštećenjem sluha, s razvojnim poremećajima te djeca iz nepoticajne jezične okoline). Kod njih je šansa da razviju govorni poremećaj veća pa zahtijevaju intenzivnu i specifičnu prevenciju.
Osim što sprječava nastanak teškoća u jeziku, govoru i komunikaciji, prevencija doprinosi smanjivanju popratnih posljedica i potiče uredan razvoj, a intervencija se započinje kada postoji opravdano napredovanje sposobnosti djeteta. Krajnji je cilj intervencije uključiti dijete u zajednicu i omogućiti joj djelovanje u njoj.
10. Postoji li porast jezično-govornih teškoća kod djece u RH? Što ih najčešće uzrokuje?
Da, postoji porast jezično-govornih teškoća kod djece u Republici Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama. Logopedi, pedijatri i odgojno-obrazovni djelatnici u praksi sve češće primjećuju kašnjenja u jezično-govornom razvoju, kao i artikulacijske poremećaje te poteškoće u socijalnoj komunikaciji. Ovaj trend posebno je izražen kod djece predškolske dobi, ali se problemi nerijetko nastavljaju i u školskom razdoblju, što može utjecati na uspjeh u učenju, emocionalni razvoj i socijalnu prilagodbu.
Sve veći je porast navedenih teškoća nakon post COVID-19 pandemije zbog smanjene socijalizacije s vršnjacima, veće upotrebe ekrana (mobiteli, tableti, televizija) koji umanjuju količinu i kvalitetu izravne verbalne interakcije s djetetom, a ključni su za jezični razvoj.
Dosta je istraživanja vezano na tu temu pa tako i moja doktorska disertacija koja se dotiče kvalitete života osoba nakon pandemije, popratnih mjera s kojima smo se suočavali, ograničavanja društvenih interakcija, kao i napetosti među obiteljima u karanteni i straha od bolesti i/ili širenja virusa gdje je zabilježen značajan utjecaj na mentalno zdravlje, društvene odnose i opću kvalitetu života.
Porast jezično-govornih teškoća također može biti vezan za genetske i neurološke čimbenike, nedostatak rane stimulacije kroz igru, razgovor i čitanje te promjene u obiteljskim obrascima (manje zajedničkog vremena, ubrzan način života). Zbog toga se sve više naglašava važnost rane identifikacije i pravovremene intervencije, kao i suradnja roditelja, stručnjaka i odgojitelja u poticanju komunikacijskog razvoja djece.
11. Mnogi stručnjaci upozoravaju na utjecaj digitalnih uređaja na razvoj govora kod djece. Koje je Vaše mišljenje o tome?
Nedavno sam govorila o temi ekranizma, odnosno fenomena prekomjerne upotrebe ekrana koji postaje sve prisutniji i predstavlja izazov za roditelje i sve stručnjake koji rade s djecom. U današnje digitalno doba djeca su često izložena raznovrsnim ekranima – od pametnih telefona i tableta do televizora i računala. Uzrok sve većem broju djece s teškoćama komunikacije i slabije razvijenog govora može biti u povezanosti pretjeranog izlaganja ekranima koja mogu dovesti do otupljenosti osjetila, sputavanja mašte i spontane igre te destruktivnog ponašanja.
Ako dijete nema dovoljno poticaja u najranijoj dobi ne može se razviti govor niti socijalni kontakt, djeca koja gledaju 2-3 sata televiziju imaju 20% veću šansu da razviju poremećaj pažnje. Nije svaka uporaba tehnologije štetna. Postoje edukativne aplikacije i programi (posebno kod djece u spektru) koji mogu obogatiti vokabular, osobito ako ih dijete koristi zajedno s roditeljem. Problem nastaje kada ekran zamijeni prirodnu igru, razgovor i slobodnu interakciju.
Digitalni uređaji sami po sebi nisu “loši”, ali njihova nekontrolirana i preuranjena uporaba može negativno utjecati na razvoj govora. Najbolje rezultate daje umjerenost i zajedničko korištenje kada roditelji razgovaraju s djecom o onome što gledaju i kada se digitalni sadržaji koriste kao dodatak, a ne zamjena za komunikaciju i igru uživo.
S obzirom na velik broj djece s navedenim teškoćama poremećaja pažnje i koncentracije u Poliklinici Sinteza provodimo neurofeedback trening. To je neinvazivna i zabavna metoda normalizacije moždane aktivnosti koja se provodi s pomoću EEG pojačala gdje djeca uče kako kompenzirati tu disregulaciju i postići veću funkcionalnost živčanog sustava čime mogu smanjiti ili eliminirati svoje simptome, poboljšati kognitivne sposobnosti i zadobiti emocionalnu ravnotežu. Rezultati su zaista dobri ako dijete uz neurofeedback treninge redovito pohađa i logopedske terapije.
12. Na koji način jezično-govorne teškoće utječu na mentalno zdravlje djece?
Jezično-govorne teškoće mogu imati značajan utjecaj na mentalno zdravlje i emocionalni razvoj djece, jer je jezik ključan za komunikaciju, izražavanje osjećaja i socijalnu integraciju.
Prethodno sam spomenula socijalnu izolaciju i probleme u odnosima s vršnjacima posebno nakon COVID-19 pandemije. Djeca koja teško komuniciraju često izbjegavaju razgovore ili ih vršnjaci isključuju zbog nesporazuma što može dovesti do osjećaja usamljenosti, niskog samopouzdanja i frustracije. Djeca nerijetko doživljavaju zadirkivanje, izolaciju ili odbacivanje, što dodatno povećava rizik od socijalne anksioznosti i depresivnih simptoma.
S obzirom na to da je jezik ključan za proces učenja, teškoće u govoru i jeziku negativno se odražavaju i na akademski uspjeh, što može dodatno narušiti djetetovu sliku o sebi i motivaciju za učenje. Neprepoznate ili neliječene teškoće mogu dugoročno utjecati na mentalno zdravlje djece, uključujući anksioznost, depresiju, nisko samopouzdanje i socijalnu izolaciju.
Rana dijagnoza i terapija znatno smanjuju te rizike, a istovremeno podržavaju emocionalni i socijalni razvoj djeteta. Stoga je vrlo važna psihološka podrška, intervencija logopeda koja je ključna za razvoj komunikacijskih vještina i za očuvanje mentalnog zdravlja djece.
13. Koliko su u Hrvatskoj dostupne logopedske usluge kroz javni zdravstveni sektor, a koliko roditelji ovise o privatnim praksama?
U Hrvatskoj je dostupnost logopedskih usluga kroz javni zdravstveni sustav ograničen, a roditelji često ovise o privatnim praksama kako bi osigurali potrebnu terapiju za svoju djecu. Dostupnost logopedskih usluga varira ovisno o regiji, u urbanim sredinama poput Zagreba, Rijeke i Splita usluge su bolje dostupne, u ruralnim područjima i manjim gradovima broj logopeda je manji, što dovodi do dužih lista čekanja.
Za početnu logopedsku procjenu u javnom sustavu čeka se nekoliko mjeseci, a nakon toga može uslijediti dodatno čekanje na terapiju, što može značiti ukupno čekanje od šest mjeseci do godinu dana. Privatne logopedske prakse nude brži pristup uslugama, često bez lista čekanja. Međutim, ove usluge nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem, što znači da roditelji moraju snositi pune troškove terapija.
Prema podacima Hrvatskog logopedskog društva, profesija magistar logopedije je deficitarna, te se primjećuje sve veća potražnja za stručnjacima ovoga profila u svim područjima, zbog čega je od osobitog značaja održavanje i očuvanje standarda i kvalitete profesije.
Za poboljšanje situacije potrebno je povećati broj logopeda, smanjiti liste čekanja osobito za djecu u razvojnim fazama i osigurati financijsku dostupnost privatnih usluga za sve obitelji. Time se ne bi samo unaprijedila kvaliteta usluga, već i doprinijelo pravednijem i učinkovitijem sustavu podrške za osobe s jezično-govornim teškoćama.
14. Postoji li dovoljno edukacije i informiranja javnosti o važnosti logopedskih procjena? Što bi se moglo poboljšati u sustavu?
Postoje određeni oblici edukacije i informiranja javnosti o važnosti logopedskih procjena, ali u većini zemalja, uključujući Hrvatsku i zemlje regije, to još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini. Mnogo roditelja, odgajatelja i čak stručnjaka u obrazovnom i zdravstvenom sustavu još uvijek nije dovoljno informirano o važnosti rane logopedske procjene i intervencije.
Poboljšanja bi trebala ići u smjeru rane prevencije, bolje dostupnosti logopeda i sustavne edukacije roditelja i stručnjaka. Redovite javne kampanje o važnosti rane logopedske procjene, brošure, radionice, društvene mreže i online sadržaji u vrtićima, školama i pedijatrijskim ordinacijama.
Poželjno bi bilo uvesti obvezni logopedski pregled za svu djecu u dobi od 3 godine, kao dio redovitih sistematskih pregleda, brže i jasnije upućivanje na procjenu kad se primijeti odstupanje, uvođenje digitalnih alata poput online testova za ranu detekciju jezično-govornih teškoća kod djece, kao pomoć roditeljima i stručnjacima.
15. Što Vas u radu s djecom s jezično-govornim teškoćama najviše ispunjava?
S djecom rad može biti iznimno ispunjavajući iz više razloga. Ono što mene posebno motivira i veseli je napredak i uspjesi djece. Svaki mali korak naprijed, bilo da je riječ o izgovoru glasa, donosi osjećaj zadovoljstva i ispunjenja. Vidjeti kako dijete s veseljem ulazi u ambulantu, kako dobro napreduje, a da su roditelji sretni i zadovoljni, to je za mene iznimno motivirajuće. Svako dijete donosi nove izazove i situacije, što stalno potiče profesionalni razvoj i stjecanje novih vještina.
(Ida Balog)
