Dugogodišnja školska liječnica Mira Lončar Dušek prije deset godina otišla je u mirovinu pa sva profesionalna i životna iskustva pretočila u knjigu „Idem u penziju – i što sad? Je li to vrijeme da posadim drvo“.
Puna dva desetljeća radila je kao školska liječnica. Djecu, svoje redovite pacijente, kaže, toliko je dobro poznavala da je gotovo sve znala i o njihovim obiteljima, prijateljima pa čak i kućnim ljubimcima. No kada je liječenje oboljelih preuzela opća medicina, Mira Lončar Dušek “preko noći” je postala obiteljska liječnica. U ordinaciji zagrebačkog Doma zdravlja Črnomerec zadržala se tako naredna dva desetljeća, sve do mirovine, a s čime se sve susrela na tom putu opisala je u svojoj novoj knjizi „Idem u penziju – i što sad? Je li to vrijeme da posadim drvo“.
1. Kako ste došli na ideju da napišete knjigu, o čemu se radi u knjizi i kome je namijenjena?
Iza mene je dugo profesionalno iskustvo bavljenja medicinom, a sad već i desetgodišnje penzionersko iskustvo. Kad se zbroji to profesionalno i životno iskustvo izroni knjiga. To nije zdravstveni priručnik i jako sam pazila da me ne obuzme strast doktora u pružanju savjeta. Problem zdravlja je dotaknut više kao preduvjet zdravog i kreativnog starenja, koje nas drži mentalno aktivnima. U knjizi se može pronaći svatko, ali možda je to više šalabahter za umirovljenike, odnosno one koji se u penziju spremaju.
Penzija je velika promjena u životu, istodobno zastrašujuća i privlačna, početak je to nečeg novog, nepoznatog i neistraženog, ali svakako izazovnog. Vrijeme je to kada se konačno možemo posvetiti sebi i onome što volimo. Sva svoja penzionerska iskustva i razmišljanja sam pretočila u knjigu s namjerom da i druge potaknem na avanturu kreativnog starenja. Knjiga je podijeljena u dvanaest poglavlja i tu pišem: o penziji, sreći, novcu, starosti, druženju, putovanjima, učenju, o uspomenama, knjigama, prijateljstvu, prirodi i na kraju, o sebi. Nadam se da će moja iskustva nekome možda biti inspirativna i učiniti mu penzionerske dane interesantnijim. „Je li to vrijeme za posaditi drvo“, znatiželjni će potražiti u knjizi.
2. Dugi niz godina radili ste kao školska liječnica. Koja je uloga školske liječnice, kako taj posao izgleda, s čime ste se sve susretali tijekom godina?
Nakon završenog medicinskog fakulteta specijalizirala sam školsku medicinu. Prvih 20-ak godina svoje liječničke karijere radila sam kao školska liječnica u Domu zdravlja Črnomerec u Zagrebu. Zdravstvena zaštita školske djece u to je vrijeme bila sveobuhvatna. Radili smo objedinjeno i kurativu, odnosno liječenje bolesne djece te preventivu, odnosno sve programe javno zdravstvene zaštite: od cijepljenja, sistematskih i kontrolnih pregleda, profesionalne orijentacije, zdravstvenog odgoja. Najvažnija je bila suradnja sa školom. Od tuda je sve kretalo.
Radili smo kao udruženi tim. S jedne strane škola i roditelji, s druge strane ja i moj zdravstveni tim. Poznavala sam svu djecu, i ne samo njih. Poznavala sam njihovu obitelj, prijatelje, poznavala sam čak i njihove kućne ljubimce. Tijekom godina susretala sam se s raznim izazovima, od kroničnih bolesti, problema u razvoju, psihosocijalnih teškoća. Poseban naglasak uvijek je bio na prevenciji i ranom otkrivanju problema.
Sredinom 90-ih godina došlo je do potpune reorganizacije školske medicine. Liječenje bolesnih preuzela je opća medicina, a školskim je liječnicima pripalo provođenje isključivo preventivnih aktivnosti. Sama se nisam mogla odvojiti od onog, za mene suštinskog dijela medicine, a to je liječenje pacijenata, tako da sam se “preko noći” našla u općoj medicini u kojoj sam provela narednih 20 godina svoje liječničke karijere.
3. Jeste li primijetili promjene u tjelesnom izgledu djece kroz godine?
Sasvim sigurno je najvidljivija sve veća učestalost debljine kod djece i mladih. To nije samo zdravstveni problem, nego društveni izazov s dubokim korijenima u načinu na koji danas živimo.
4. Postoje li razlike u držanju tijela kod djece sada i prije, npr. zbog sjedenja ili korištenja mobitela?
Pojavnost strukturalnih promjena kralješnice, a to su najčešće skolioze, nije se s godinama značajno promijenila. Mnoga djeca inače imaju nepravilno držanje. Kod nepravilnog držanja se ne radi o promjeni na samom koštanom dijelu, već se radi o slabosti muskulature koja u periodu ubrzanog rasta ne slijedi koštani razvoj. Kad rast stane često se i držanje popravi. Za ispravljanje nepravilnog držanja tjelesna aktivnost je iznimno važna. Sasvim sigurno da dugo sjedenje, nedovoljno kretanja i stalno gledanje u mobitel ili računalo negativno utječu na držanje tijela.
5. S kojim se bolestima / problemima najčešće susreću djeca u posljednjih nekoliko godina? Ima li razlike u odnosu na prije 30, 40 godina i koje su?
Mislim da je danas najveći problem u djece debljina. Te brojke su iz godine u godinu sve veće, rekla bih da su postale alarmantne. Debljina je problem koji je prepoznat, o njoj se puno govori, ali uz sve napore i pokušaje rezultati nažalost izostaju. Bavim se rastom i razvojem djece gotovo 50 godina i mogu reći da porast debljine nije linearan, nego eksponencijalan – i to zabrinjava. Uz debljinu dolaze brojne metaboličke i ortopedske komplikacije, povećan rizik od dijabetesa tipa 2, hipertenzije i psiholoških problema, a sve to dugoročno značajno smanjuje kvalitetu i duljinu života.
Debljina se danas često tumači kao osobni neuspjeh pojedinca, ali ona je zapravo posljedica okruženja u kojem je izuzetno teško donositi zdrave izbore. S jedne strane danas imamo okruženje koje potiče pretilost, ne samo zbog prehrambenih navika i fizičke neaktivnosti, već i kemikalija u okolišu koje utječu na metabolizam i hormonsku ravnotežu, a s druge strane imamo adiktivnu, visokokaloričnu, industrijski prerađenu hranu koja je financijski pristupačna i dostupna gotovo na svakom koraku. Isto tako način života i struktura rada roditelja, ali i djece, sve manje dopuštaju redovitu fizičku aktivnost.
Problem debljine izlazi izvan zdravstvenih okvira. To je problem društva, i tako se treba tretirati. To se ne može prebaciti samo na liječnike, jer jednostavno oni nemaju alate kako da taj gorući javnozdravstveni problem riješe. Čini mi se da je to borba s vjetrenjačama. Društvo se mora uključiti u rješavanje ovog kompleksnog problema kojem doprinose prehrambena industrija, farmaceutski sektor i ekonomski modeli koji profitiraju od bolesti. Danas se više govori o liječenju debljine, što podrazumijeva uzimanje skupih lijekova s potencijalno opasnim komplikacijama, nego o prevenciji debljine.
6. Jesu li djeca danas fizički više ili manje aktivna nego prije? Po Vašem mišljenju, zašto je to tako?
Rekla bih da su znatno manje aktivna. Nekad su djeca više vremena provodila vani, igrala se na igralištima, hodala do škole. Danas mnogo vremena provode pred ekranima, bilo da se radi o učenju, zabavi ili društvenim mrežama. Uz to, školovanje je postalo zahtjevnije, a organizirani sport često ovisi o financijskim mogućnostima roditelja.
7. Kako se promijenilo mentalno zdravlje djece u posljednjih 20, 30 godina?
Vidimo porast problema poput anksioznosti, depresije, poremećaja u prehrani i problema u odnosima s vršnjacima. Djeca su pod većim pritiscima – školski uspjeh, društveni standardi, fizički izgled, očekivanja roditelja i društva. Manje se druže uživo, više komuniciraju online, što može dovesti do osjećaja usamljenosti. Pritom često nemaju dovoljno razvijene strategije suočavanja sa stresom.
8. Kako korištenje mobitela, računala i društvenih mreža utječe na zdravlje djece?
U pretjeranoj mjeri – negativno. Osim što utječe na tjelesnu aktivnost i san, korištenje društvenih mreža može imati snažan utjecaj na samopouzdanje djece i mladih. Uspoređuju se s drugima, izloženi su pritiscima i ponekad neprimjerenim sadržajima. Također, ekranizacija utječe i na koncentraciju, a često dolazi do problema sa spavanjem, naprezanja očiju, glavobolja pa sve do problema ovisnosti. Naravno, tehnologija može biti korisna, ali važno je naučiti djecu kako je koristiti odgovorno i s mjerom.
(Ida Balog)
