Kako su neonatologinje iz Klinike Petrova tijekom potresa spašavale nedonoščad i kako nova, obnovljena neonatologija danas pruža sigurnu skrb za najmlađe pacijente.
Dok smo obilazili novoobnovljenu Kliniku za ženske bolesti i porode u Petrovoj, na odjelu intenzivne neonatologije baš je radio turnus koji je bio i u nedjeljno jutro u ožujku 2020. kad je potres onesposobio jednu od najvećih klinika s rodilištem u zemlji.
Inkubator u portirskoj kućici
– Bilo je strašno. Kad je zatreslo, bila sam u tavanskom prostoru liječničke sobe za dežurstvo. Bojler se srušio, sve je počelo padati, a iskre su frcale iz instalacija. U šoku si, ne znaš što se događa. No već u sljedećem trenutku morali smo smisliti na koji način da iznesemo djecu van. To je nedonoščad koja bi bez sprava za disanje umrla, a mi ne možemo iznijeti uređaje. Sreća da su svi kolege na razini, došli su i oni koji su bili kod kuće da nam pomognu. Naša šefica doc. Starčević trčala je od kuće, kolegica je došla iz Novske… Spasilo nas je i što je baš bilo vrijeme smjene dvaju turnusa pa smo imali “duple ruke”. Stavili smo svako dijete na tubus i svatko je jednu bebu ručno ventilirao. Nismo imali vremena za strah. Rekli su da će se instalacije zapaliti. Prvo su se iznosila zdrava djeca s drugog kata, onda postintenzivna, a mi zadnji. Doc. Starčević se sjetio da otvori portirovu kućicu, koja je tada bila upola manja nego sada. Ovo je sada nova – u dahu je ponovno proživjela dr. Sonja Anić Jurica, neonatologinja s Odjela intenzivne skrbi u Petrovoj, to jutro zagrebačkog potresa.
Zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, spašavala je “palčiće” iz zgrade koja se počela urušavati i koja je od tog dana postala neupotrebljiva. Dvije najugroženije bebe uspjeli su staviti u inkubator koji su ukopčali u struju portirskoj kućici, a ostali su bili poslagani kao štruce.
– Sva su ta djeca bila tako dobro zbrinuta da su danas sva zdrava. Ne računajući djecu koja su već imala neka oštećenja, sva koja su u tom trenutku bila rizična, danas su zdrava – dodaje doc. Mirta Starčević, pročelnica Zavoda za neonatologiju Klinike u Petrovoj, prisjećajući se kako je sestra Željka ventilirala najmanje dijete teško svega 560 grama, kako je gestacijski najmanja curica, rođena u 24. tjednu trudnoće, intubirana je u portirskoj kućici…
Pričat će dok su žive. Sedam dana neonatološki zavod iz Petrove boravio je u KB Dubrava, gdje su ih kolege pazili kao kap vode na dlanu, kažu. Potom su se vratili u Petrovu. Pet godina radilo se u izvanrednim uvjetima, no sada je njihov prostor potpuno obnovljen, i protupotresno i konstrukcijski, pa je u njemu neusporedivo ljepše raditi.
Neonatologija ima predviđenih 13 mjesta na intenzivnom odjelu i 20 na postintenzivnom. No, većinu vremena po petnaest je nevjerojatno sitnih beba na intenzivnoj, nerijetko i 20, budući da je sve više rizičnih trudnoća, a u slučaju prijevremenog poroda, ključno je da se beba odmah zbrine na neonatalnoj intenzivnoj.
Petrova je, kao i cijeli KBC Zagreb, nacionalna institucija pa dolaze rodilje s patološkim trudnoćama iz cijele Hrvatske. Na oba odjela Zavoda tako stalno boravi tridesetak nedonoščadi, više nego u svim ostalim zagrebačkim rodilištima zajedno. Najmanje dijete koje je prošlog tjedna bilo tamo imalo je svega 600 grama, ali bilo je i sitnijih.
– Vrlo rano, već u prvom danu života djeca počinju dobivati male obroke na usta, to bude jedan mililitar. To se sad jako promijenilo u odnosu na doktrine otprije dvadesetak godina, kada djecu nismo hranili prvih nekoliko dana. Sada znamo da je hranjenje važno za poticanje sazrijevanja probavnog trakta, crijevnih enzima, da crijeva prorade, znači radi imuniteta. Hrane se većinom uz pomoć sonde, a oni malo veći koji imaju refleks sisanja, na bočicu – kazuju liječnice.
Dijete koje se rodi s 24 tjedna sigurno desetak tjedana ne može jesti na dudicu, a kamoli sisati. Majke donose izdojeno mlijeko, a od velike je pomoći i banka mlijeka koja je u Petrovoj uspostavljena prije četiri godine.
– Sva djeca koja su dobivala adaptirane pripravke bila su u riziku upale crijeva, komplikacija u probavi. Danas toga praktički više nema jer su sva djeca u Petrovoj hrane majčinim mlijekom, bilo vlastite majke bilo doniranim – ponosno ističe doc. Starčević.
Na spomen rađanja kod kuće, odmahuju glavom u nevjerici. Žene su stoljećima, rađajući kod kuće, gubile živote i djecu, pa je teško shvatiti zašto dovesti sebe i dijete u rizik sada, kad se porod konačno standardizirao. Nacionalni prosjek prijevremenih poroda je 6-8%, ali kako je Petrova ustanova kojoj tendiraju sve komplicirane trudnoće s rizikom prijevremenog poroda, kod njih je taj postotak oko 9%.
– Nisu svi jednako nezreli, najviše je onih koji se rode pred kraj trudnoće, s 33-35 tjedana, ali od onih ispod 32 tjedna i ispod 1500 grama najviše se rodi kod nas, to je godišnje oko 100 tako male djece, što je ogromna brojka. Ovih ispod 28 tjedana i ispod 1000 grama, bilo je 30 do 35 godišnje. To je jako puno jer morate znati da će ovakvo dijete tu biti oko četiri mjeseca – navodi doc. Starčević. Za to vrijeme beba rođena sa 700 grama narasla je na 2400, druga sa 620 ima tri kile…
Najgori trenuci
U novom su prostoru i nove fotelje, ovamo dolaze majke, maze se sa svojim bebama i uče roditeljske vještine. To počinje već u intenzivnoj. Kontakt “koža na kožu” važan je otpočetka, ne samo za interakciju majke i djeteta nego i biološki, da dijete ima stabilniji tlak, bolju termoregulaciju, manje potrebe za različite potpore disanju…
Najteži su trenuci kad izgube dijete.
– Ima teških sudbina, roditelja koji se bore godinama da dobiju dijete, dobiju ga postupkom pomognute oplodnje ili ako se rodi prijevremeno pa ima komplikacije… Ne možemo ne biti involvirani, koliko god bili profesionalci i nastojimo se odmaknuti, ne možemo – priznaje doc. Starčević.
– Mi živimo njihove strepnje i strahove. Nema predmeta koji vas uči kako ćete roditeljima reći lošu vijest i kako ih utješiti – nadodaje dr. Anić Jurica.
Zbog takvih stvari katkad i sami trebaju utjehu. KBC ima psihologa koji, međutim, pokriva i potrebe onkoloških pacijenata, trudnica itd., a bilo bi dobro da imaju psihologa za komplikacije trudnoće i prijevremeno rođenu djecu te za one najgore trenutke, kad izgube malog pacijenta. S tim se potres ne može mjeriti.
(Romana Kovačević Barišić)
