Nedostatak transparentnosti u dodjeli specijalizacija jedan je od problema koji mladi liječnici doživljavaju kao veliku nepravdu i to često navode kao razlog za odlazak iz Hrvatske. Osim toga, traži se i veća transparentnost u samom procesu specijalističkog obrazovanja.
U razdoblju od 2013. do 2025. Hrvatsku je napustilo oko 1500 liječnika, od kojih je njih 800 u inozemstvo otputovalo u potrazi za specijalizacijom. Svake godine Hrvatska postaje bogatija za 700 do 800 mladih liječnika koji diplomiraju na pet medicinskih fakulteta, u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS). O izazovima s kojima se danas susreću mladi liječnici, problemima s kojima se susreću u potrazi za specijalizacijom te kasnije u traženju posla, ali i brojnim drugim temama razgovarali smo s Nikolom Prpićem, mladim anesteziologom na specijaliciji i predsjednikom Povjerenstva za mlade liječnike.
- Možete li ukratko predstaviti Povjerenstvo za mlade liječnike? Koja je njegova uloga i koje ciljeve trenutačno smatrate prioritetnima?
Povjerenstvo za mlade liječnike jedno je od stalnih povjerenstava Hrvatske liječničke komore, koja je krovna institucija za sve liječnike u Hrvatskoj. Glavna uloga Komore je zastupati interese liječnika i štititi ih u kontekstu zdravstvene politike, javnog zdravstva i profesionalnih standarda. Unutar Komore postoji 10 povjerenstava, a svako od njih ima specifične odgovornosti. Povjerenstvo za mlade liječnike fokusira se upravo na potrebe i izazove s kojima se susreću mladi liječnici, prvenstveno oni koji su na početku svog profesionalnog puta. To uključuje i specijalizante, kao i one koji još nisu započeli specijalizaciju, bilo zato što još nisu dobili priliku, ili žele dodatno istražiti mogućnosti unutar struke prije nego što donesu konačnu odluku.
Najčešći izazovi o kojima raspravljamo uključuju pitanja zapošljavanja neposredno nakon fakulteta, kvalitetu obrazovanja koje studenti medicine dobivaju prije izlaska na tržište rada, kao i samu proceduru specijalizacije. Osim toga, bavimo se i širim temama koje se odnose na mlade liječnike, poput mentalnog zdravlja, sindroma sagorijevanja tzv. “burnouta”, profesionalne odgovornosti na društvenim mrežama i sličnim aspektima koji sve više dolaze u fokus u modernoj medicinskoj praksi. Također, organiziramo i brojne aktivnosti kojima je cilj educirati liječnike, a među njima su i konferencije te pravne radionice u sklopu kojih prolazimo segmente prava liječnika.
- Kako biste opisali trenutačnu situaciju mladih liječnika u Hrvatskoj, kakav je njihov položaj na početku karijere?
Mladi liječnici susreću se s mnogo izazova. Jedan od najvećih izazova je to što hrvatska legislativa ne prepoznaje mladog liječnika kao stvarnog aktera u sustavu. Sustav je zamišljen tako da u hrvatskom zdravstvenom sustavu rade specijalisti. Nije predviđeno da u njemu rade ljudi koji nemaju specijalizaciju ili nisu u postupku specijalizacije. Jedina radna mjesta dostupna liječnicima bez specijalizacije su u hitnoj i obiteljskoj medicini, iako je zakonodavac predvidio da tamo rade specijalisti. Manji broj liječnika pronađu posao i u sekundarijatu te radu pod nadzorom, što je neka vrsta kratkoročnih pomoćnih liječnika u bolnicama. Međutim, ta se specijalizacija u zadnjih nekoliko godina nije uspjela u potpunosti uspostaviti, pa te pozicije često popunjavaju liječnici bez specijalizacije.
Bavimo se i širim temama koje se odnose na mlade liječnike, poput mentalnog zdravlja, sindroma sagorijevanja tzv. “burnouta”, profesionalne odgovornosti na društvenim mrežama i sličnim aspektima koji sve više dolaze u fokus u modernoj medicinskoj praksi.
Druga mogućnost za rad liječnika bez specijalizacije je zamjena liječnika u ordinacijama obiteljske medicine. Oni ne mogu biti nositelji vlastite ambulante, što znači da imaju manju plaću, slabije upoznaju svoje pacijente i ne mogu uspostaviti dugoročni odnos s njima. Rade samo kao zamjena, primjerice kada liječnik ode na bolovanje ili godišnji odmor. U nekim slučajevima, kada je nositelj ambulante na specijalizaciji, ta zamjena može potrajati godinama, ali većinom su to nestabilni i kratkotrajni poslovi. Liječnik bez specijalizacije trenutačno je zadnja stvar o kojoj sustav razmišlja, no njih je mnogo. Svake godine u Hrvatskoj diplomira između 700 i 800 liječnika na pet medicinskih fakulteta, u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS). Ti liječnici najčešće diplomiraju tijekom srpnja, kolovoza ili rujna, ali natječaji za specijalizacije ne raspisuju se u to vrijeme, već tijekom godine.
Međutim, kada se i prijave na natječaj, to nije garancija da će specijalizaciju i dobiti jer nerijetko se na samo jedno mjesto prijavi i do 40 kandidata. I liječnici koji započnu specijalizaciju suočavaju se s novim problemima, poput loše organizacije i neusklađenog planiranja unutar sustava. Rokovi su često nerealni zbog bolovanja mentora, godišnjih odmora i krutih pravila. Primjerice, dekret predviđa korištenje cijelog godišnjeg odmora odjednom, bez uvažavanja razlika među specijalizacijama, što stvara administrativne poteškoće i pokazuje da sustav ne funkcionira u praksi onako kako je zamišljen na papiru.
- Kada smo već kod specijalizacije, koliko u prosjeku vremenski treba mladom liječniku da nakon diplome pronađe specijalizaciju? Kako zapravo izgleda postupak specijalizacije i koje su najpopularnije?
Za liječnike koji odmah nakon diplome dobiju specijalizaciju, taj prijelaz može trajati samo dva do četiri mjeseca, osobito ako se prijave na manje popularnu specijalizaciju u manje traženoj bolnici i ako ih pročelnik odjela prihvati. No često taj proces traje i dvije, tri ili više godina. Mnogi zbog toga napuštaju Hrvatsku i specijalizaciju pronalaze u inozemstvu, gdje je sustav brži i predvidljiviji. Najpopularnije specijalizacije su plastična kirurgija, oftalmologija, dermatologija i radiologija, dok su primjerice patologija i citologija manje tražene. Kako raste broj onih koji čekaju, raste i interes za manje popularne specijalizacije. Za razliku od nekih zemalja, u Hrvatskoj ne postoji jedinstveni nacionalni sustav specijalizacija kakvog predlaže liječnička komora.
Svaka bolnica samostalno raspisuje natječaje, što dovodi do velikih razlika. Primjerice, za isto područje se u Zagrebu javi 30 kandidata, dok u manjim gradovima ni jedan. Nakon što bolnica izabere specijalizanta, čeka se odobrenje Ministarstva i dekret, što može potrajati nekoliko mjeseci. Nakon početka specijalizacije, liječnici moraju proći kroz sve propisane rotacije unutar svoje struke. Problem nastaje ako matična bolnica nema sve potrebne odjele. Tada se liječnici šalju u druge ustanove kako bi stekli iskustvo. Iako sustav predviđa određeni redoslijed i plan, u praksi se često improvizira prema mogućnostima bolnica. Nakon otprilike pet godina, liječnici polažu specijalistički ispit i postaju specijalisti.
- Kakva je zapošljivost mladih liječnika danas? Razlikuje li se situacija među različitim regijama ili specijalizacijama?
Veliki gradovi, posebno Zagreb, imaju najmanje problema s popunjavanjem specijalizacija, čak i onih manje popularnih. No čim se krene prema manjim gradovima poput Karlovca, Čakovca, Bjelovara, Virovitice ili Požege, situacija se mijenja, bolnice teško pronalaze specijalizante. Primjerice, Karlovačka bolnica je nedavno raspisala natječaj za oko 15 specijalizacija, a uspjeli su popuniti samo 3 ili 4, i to uglavnom za najpopularnije poput dermatologije i radiologije. Također, studenti često žele ostati ondje gdje su studirali, gdje su se već smjestili i možda pronašli partnera. Preseljenje u drugi grad zbog specijalizacije, posebice trajno, za mnoge predstavlja velik izazov.
Usto, specijalizanti potpisuju ugovore koji ih obvezuju na rad u toj ustanovi u trajanju specijalizacije plus još toliko godina. U mom slučaju to je ukupno 10 godina, i ako taj ugovor ne ispoštuje, slijede penali. Srećom, ja sam dobio specijalizaciju u mjestu gdje živim, ali zamislite kolegu koji je studirao u Zagrebu, a mora se preseliti u Knin. Ne samo da se mora preseliti, već mora pristati na dugogodišnju obvezu, što mnogima predstavlja nepremostivu prepreku, zbog čega manji gradovi teško dolaze do potrebnih liječnika.
- Odlazak mladih liječnika u inozemstvo postao je gotovo svakodnevica. Koji su po vašem mišljenju glavni razlozi za to?
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013., na snagu je stupila direktiva o jedinstvenom tržištu rada, kojom se državama članicama zabranjuje ograničavanje kretanja svojih radnika unutar EU. To je liječnicima donijelo veću slobodu i mogućnosti, ali je za rukovoditelje zdravstvenog sustava postalo izazov jer je odmah nakon ulaska u EU zabilježen znatan odljev liječnika. Iako se taj trend kasnije malo smanjio, ostao je stabilan sve do prošle godine, no s ovogodišnjim povećanjem plaća i ukidanjem robovlasničkih ugovora primijećen je pad odljeva. U prvoj polovici godine broj liječnika koji su otišli u inozemstvo bio je upola manji.
Od oko 1500 liječnika koji su napustili Hrvatsku od 2013. do 2025., njih 800 bili su liječnici bez specijalizacije. Vrlo vjerojatno su otišli tražiti specijalizaciju u drugom zdravstvenom sustavu. To znači da smo izgubili potencijalno 800 specijalista, koji su mogli znatno pomoći u pokrivanju potreba domaćeg zdravstva. Taj broj je posebno važan s obzirom na krizu u obiteljskoj medicini. Prema procjenama, kroz pet godina milijun građana Hrvatske moglo bi ostati bez izabranog liječnika. Upravo zato se pokazalo da su uvjeti rada, posebno visina plaće, ključni za zadržavanje liječnika u zemlji.
- Što bi država i sustav mogli učiniti da se ti trendovi preokrenu? Što bi mlade liječnike zadržalo u Hrvatskoj?
Nedostatak transparentnosti u dodjeli specijalizacija jedan je od problema koji mladi liječnici doživljavaju kao veliku nepravdu i to često navode kao razlog za odlazak iz Hrvatske. Osim toga, traži se i veća transparentnost u samom procesu specijalističkog obrazovanja. Primjer toga je nedavni medijski slučaj iz KBC-a Dubrava, gdje su neki kirurzi navodno naplaćivali edukaciju vlastitim specijalizantima, iako bi ona trebala biti dio redovitog obrazovanja. Takve situacije dodatno narušavaju povjerenje mladih liječnika u sustav. Potrebna je bolja organizacija, kako mladi liječnici ne bi nakon diplome ostajali prepušteni sami sebi, već postali dio promišljenog i strateški vođenog sustava.
To znači da smo izgubili potencijalno 800 specijalista, koji su mogli znatno pomoći u pokrivanju potreba domaćeg zdravstva. Taj broj je posebno važan s obzirom na krizu u obiteljskoj medicini. Prema procjenama, kroz pet godina milijun građana Hrvatske moglo bi ostati bez izabranog liječnika.
Također, financijsko poboljšanje statusa liječnika ključno je za njihovo zadržavanje, osobito u manjim ustanovama. Liječnička komora i udruge poput HUBOL-a već neko vrijeme upozoravaju na važnost financijskih i logističkih poticaja, poput većih plaća ili osiguranog smještaja, kako bi se liječnike privuklo u manje gradove. Jer, teško je motivirati nekoga da ode u Karlovac na specijalizaciju ako tamo nema stan, a već živi u Zagrebu. U tim slučajevima, konkretna podrška može bitno promijeniti odluku liječnika.
- Da morate predložiti tri konkretne promjene koje mladi liječnici danas najviše zazivaju, koje bi to bile?
Ono što bih posebno istaknuo je potreba za boljom organizacijom specijalističkog usavršavanja, uključujući uvođenje nacionalnog raspisivanja specijalizacija. Liječnička komora već je uputila prijedlog da preuzme taj proces, što smatram dobrim rješenjem jer pokazali su već da su fleksibilniji i brže odgovaraju na potrebe liječnika od Ministarstva zdravstva. Osim toga, važan korak naprijed bila bi digitalizacija cijelog procesa. Iako je Ministarstvo pokrenulo neke inicijative, Komora je već sada znatno naprednija po pitanju digitalnih rješenja i mogla bi taj sustav daleko učinkovitije organizirati.
Druga važna stvar je pružanje bolje podrške liječnicima koji rade u hitnoj medicini. Nakon fakulteta često se osjećaju kao bačeni u vatru, jer u hitnoj nemaju kolege kojima se mogu jednostavno obratiti za savjet, već sami donose važne odluke. Zato su potrebna dodatna pravna zaštita, organizirana edukacija i povećanje broja specijalista hitne medicine, što bi značajno pomoglo da se liječnici bolje osjećaju i lakše prilagode na posao u hitnoj.
Treće, mentalno zdravlje postaje sve važnija tema među mladim liječnicima, ali i općenito u društvu. Liječnici su prepoznati kao skupina pod povećanim rizikom od razvoja mentalnih problema, zbog stresa i teških odluka s kojima se susreću, a često nemaju adekvatne alate za suočavanje s tim. Zato je potreban sustavni pristup rješavanju problema mentalnog zdravlja, koji bi uključivao Ministarstvo i druge relevantne organizacije. Srećom, Komora surađuje s udrugom Sentinel UMA, koja se bavi mentalnim zdravljem zdravstvenih djelatnika, te zajedno organiziraju webinare koji su vrlo dobro prihvaćeni i korak su u dobrom smjeru.
- Koliko se mišljenje mladih liječnika danas uopće sluša u donošenju zdravstvenih politika?
Na vodećim pozicijama u zdravstvenom sustavu nalaze se uglavnom stariji liječnici, što je donekle očekivano jer kao i u drugim sektorima, poput IT-a ili turizma, stariji ljudi imaju više iskustva i mogućnosti. Međutim, medicina se razlikuje jer ne postoji “startup” model, odnosno mladi liječnici nemaju priliku brzo doći do pozicije gdje će ih se slušati. Zbog dugotrajnog obrazovanja, specijalizacije i rigidnog sustava, liječnici tek s 32, 34 godine postaju specijalisti, kada ih se počinje ozbiljnije doživljavati.
Iako se formalno još vode kao “mladi liječnici”, već su prošli fazu osobnog formiranja, što dodatno otežava da se njihov glas čuje u sustavu, više nego u drugim zanimanjima. Ipak, pozitivni primjeri postoje. Tijekom velikih prosvjeda formirana je Inicijativa mladih liječnika, koju su činili specijalizanti i mladi specijalisti. Kada su jasno iznijeli svoje zahtjeve, vodeće strukture među kojima su bile Komora, HUBOL, Sindikat i KOHOM, podržale su ih i zajedno su organizirali prosvjede. Dakle, iako sustav ne nudi formalne kanale za glas mladih, u ključnim trenucima starije kolege znaju stati iza njih i saslušati ih.
- Što biste savjetovali kolegama koji su na početku svoje karijere?
Moja poruka mladim liječnicima svakako bi bila, imajte strpljenja, ali još važnije, brinite o sebi. Liječnik ne može liječiti druge ako sam nije dobro. Ako dođe do “burnouta” ili ozbiljnijih problema zbog loše ravnoteže između privatnog i profesionalnog života, cijeli potencijal te osobe se gubi. Jedan liječnik može kroz 40 godina karijere pomoći tisućama ljudi, ali ako ga sustav, kolege ili on sam sebe previše pritišće i iscrpi, taj potencijal nestaje. Time ne gubimo samo jednog liječnika, nego i sve pacijente kojima je mogao pomoći.
(Ida Balog)
