Suvremeni način života s premalo tjelesne aktivnosti, a previše loše prehrane, nažalost, itekako pogoduje razvoju dijabetesa.
Zašto su trendovi loši i kako ih mijenjati te kako na vrijeme spriječiti razvoj dijabetesa, govori naš vodeći dijabetolog prof. Dario Rahelić, ravnatelj Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma Vuk Vrhovac te predsjednik Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma.
Da je COVID-19 loše utjecao na oboljele od dijabetesa, znalo se još prošle godine, kada ste rekli da mnogi oboljeli nisu išli liječniku pa je došlo do pogoršanja bolesti. Kakva je sada situacija?
Brojne kronične nezarazne bolesti bile su tijekom pandemije lošije regulirane – i šećerna bolest, i arterijski tlak i dislipidemija. Kako se situacija s pandemijom tijekom godine ipak normalizirala, zdravstvena je skrb dostupnija, a pacijenti se ne boje otići do liječnika u dom zdravlja ili u bolnicu. U Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac praktički nemamo liste čekanja, za prvi dijabetološki pregled kod nas se čeka najdulje četiri dana. Puno pacijenata u zadnjih godinu dana bilo nam je na kontrolnim pregledima, neki sada imaju puno bolju regulaciju šećerne bolesti, a HZZO je tijekom pandemije napravio brojne pozitivne iskorake pa su pacijenti mogli dobivati i na kućne adrese pomagala bitna za šećernu bolest, a elektroničke uputnice i doznake, A5 konzultacije i dalje iz domova zdravlja funkcioniraju za udaljenija područja, tako da se neka iskustva iz pandemije koriste i dalje. Elektroničke konzultacije možda još nisu dovoljno zaživjele, ali štede i vrijeme i novac jer nekome tko živi na udaljenom otoku nije jednostavno doći do dijabetologa. Ako njegov obiteljski liječnik ne uspijeva postići dobru regulaciju šećerne bolesti, može poslati zahtjev za elektroničku konzultaciju u bilo koju kliniku, uključujući i Sveučilišnu kliniku Vuk Vrhovac. Zahtjev uključuje privitak s laboratorijskim nalazima i dnevnikom samokontrole, skeniranima, i dobit će odgovor s preporukom. To je dobra praksa uspostavljena u pandemiji koja se pokazala jako korisnom i treba je nastaviti te vjerojatno i unapređivati.
Je li točno da je Hrvatska u vrhu zemalja po broju amputacija dijabetičkih stopala i zašto?
Nažalost, nismo baš u zavidnoj situaciji po broju amputacija. Prema jednoj studiji koja je uspoređivala situaciju u Osječko-baranjskoj županiji s Velikom Britanijom imamo 40 puta više amputacija! Na tome se sada intenzivno radi, da se podigne svijest o važnosti probira na dijabetičko stopalo. Trebamo educirati pacijente da se sami brinu o svojim stopalima. S druge strane, iznimno je važno da liječnici i medicinske sestre redovito pregledaju stopala osoba sa šećernom bolešću, što uključuje palpaciju perifernih arterija, osjet vibracije, osjet mikrofilamenta, dakle probir na dijabetičku polineuropatiju, oštećenje živaca zbog dijabetesa, i vidi ima li pacijent neke ranice na stopalu. Važno je da se pacijent educira kako da stopalo pregleda sam ili da to učini netko iz obitelji, da zna kako to stopalo njegovati. Ljudi vrlo često nemaju osjet ni topline ni hladnoće ni da ih nešto žulja, zbog oštećenja živaca, pa se npr. opeku ako griju noge, ne osjete ako ih obuća ozljeđuje ili im se napravi ranica, pogotovo to ne osjete stariji i treba ih educirati da nikada ne hodaju bosi i da imaju dovoljno široku obuću. Redovito si trebaju pregledavati stopala, dobro ih osušiti nakon pranja i nikada kremom ne mazati područje između prstiju jer se time povećava rizik od vlaženja i stvaranja gljivica. Ako se pojavi ranica, odmah se treba javiti svom liječniku ili se može odmah doći k nama u Sveučilišnu kliniku Vuk Vrhovac, gdje imamo Centar za dijabetičko stopalo koje radi svaki dan. Zanemari li se ili ne primijeti ranica, može nastati gangrena stopala i na kraju nema druge nego amputacija palca, dijela stopala ili cijelog stopala, potkoljenice ili čak natkoljenice.
Rastu li troškovi liječenja dijabetesa?
Nažalost, rastu. Imamo dvije studije troškova liječenja šećerne bolesti, iz 2009. i 2016. godine. Rezultati ove potonje studije kažu da 4,6 milijardi kuna godišnje koštaju troškovi liječenja dijabetesa, a siguran sam da je sada to više od 5,5 milijardi, ako ne i šest milijardi. Najveći dio, čak 88% od tih 4,6 milijardi, što je bilo 20% HZZO-ova proračuna u tom trenutku, bili su troškovi liječenja komplikacija dijabetesa. Nažalost, trošimo uistinu previše na komplikacije, a naravno da je onda teško izdvojiti dodatni novac za prevenciju.
Kako gledate na najave ministra zdravstva o reformi sustava, naglasak se stavlja na preventivu, praćenje ishoda?
Mi se u ovom trenutku nemamo čega sramiti kad je riječ o liječenju dijabetesa. U Hrvatskoj imamo sve moguće terapijske opcije i svu moguću tehnologiju za liječenje šećerne bolesti – senzore za kontinuirano mjerenje glukoze, inzulinske pumpe, najmodernije inzuline i najmodernije lijekove…
Znači, pacijentima oboljelima od dijabetesa dostupno je liječenje na istoj razini kao i oboljelima u drugim zemljama EU?
Tako je. Problem je u tome što još uvijek nedovoljno pratimo ishode, na što ministar stavlja naglasak, jer samo praćenjem ishoda moći ćemo u konačnici smanjiti i ove troškove. Ako, primjerice, nekom pacijentu propišete senzor za mjerenje glukoze, a taj pacijent s dobivenim rezultatima ništa ne čini, to je nepovratno izgubljen trošak koji nije ničim doprinio kvaliteti ni ishodu liječenja. Imate i situaciju da dio pacijenata ne uzima redovito terapiju, a svaka terapija ima učinka samo ako se redovito uzima. Ima tu segmenata na kojima se može poraditi. Evo već i sustav e-kartona je dobra stvar. Naglasak u bliskoj budućnosti sigurno će biti analiza postojećih podataka i stvaranje odgovarajućeg sustava praćenja ishoda. Važno je znati ima li pacijent dobru regulaciju šećerne bolesti, što je s njegovim arterijskim tlakom, bubrežnom funkcijom… Ako se to bude redovito pratilo, tu ja vidim najveću mogućnost uštede, kao i u ranom otkrivanju i u praćenju ishoda liječenja. Prevencija šećerne bolesti – promicanje zdravog načina života, promicanje tjelovježbe, prevencija debljine… Ako se od najranije životne dobi naglašava taj segment, doći će se i do prevencije dijabetesa, odnosno barem usporavanja porasta broja oboljelih.
Dijabetes tipa 2 sve češći je kod djece, zašto?
Nažalost, to je točno, a razlog je jer je sve više djece preuhranjeno i pretilo. U Hrvatskoj, srećom, još uvijek nemamo puno djece koja imaju tip 2 šećerne bolesti, no sve češće je ima u mlađoj populaciji, a nekad je bilo nezamislivo da netko već s 30 godina ima tip 2 šećerne bolesti. Taj tzv. starački dijabetes, koji se javlja u kasnoj životnoj dobi, danas se javlja sve ranije. Hrvatska dijeli prvo mjesto s Maltom po broju preuhranjenih i pretilih, mi imamo više preuhranjenih, oni nešto više pretilih muškaraca i žena. Time šaljemo krivu poruku našoj djeci i imamo sve deblju naciju i, naravno, možemo očekivati sve više kroničnih bolesti vezanih za debljinu, tjelesnu neaktivnost i nezdravu prehranu.
Ljudi često brkaju pojmove preuhranjenosti i pretilosti, gdje je razlika?
Za procjenu uhranjenosti najčešće koristimo indeks tjelesne mase. To nije idealni pokazatelj stupnja uhranjenosti jer, primjerice, sportaši mogu imati indeks tjelesne mase koji je visok, ali to je na račun veće mišićne mase. Međutim, uobičajeno je koristiti indeks tjelesne mase koji od 18,5 do 25 ukazuje na normalnu uhranjenost, a od 25 do 30 preuhranjenost, što se često naziva i prekomjerna tjelesna masa, sukladno prijevodu američke riječi overweight. Međutim, sam termin nije prikladan jer prekomjerna tjelesna masa je sve što je više od normalne, a to uključuje i 25 do 30 i više od 30, što je pretilost. Indeks tjelesne mase veći od 30 ukazuje na pretilost ili debljinu. Pretilost može biti prvog stupnja (ITM 30-35), drugog stupnja (ITM 35-40) i trećeg stupnja (ITM>40).
Koliku ulogu kod dijabetesa igra genetika?
Kod šećerne bolesti tipa 2 genetika igra važnu ulogu, kod tipa 1 manje, iako postoje obitelji u kojima je veća pojavnost tipa 1 šećerne bolesti. Isto tako danas se zna da je, ako roditelji, baka ili djed imaju šećernu bolest, veća šansa da će je dobiti i djeca, zbog načina života, nepravilne prehrane, sjedilačkog načina života i pretilosti u sve mlađoj populaciji. Sljedeća generacija čak ranije dobiva šećernu bolest od prethodne. Prije su ljudi od dijabetesa obolijevali sa 60 godina, a sad već s 40 godina, jer se puno drukčije hrane nego prije 50-60 godina, svi se manje krećemo, a dostupnost visokokalorijske i brze hrane je velika.
Što biste poručili pacijentima?
Svatko može imati šećernu bolest a da to ne zna. Klasični simptomi koje povezujemo s prisutnošću šećerne bolesti, poput učestalog žeđanja, učestalog mokrenja i gubitka na tjelesnoj težini javljaju se uglavnom kad je koncentracija glukoze u plazmi, odnosno šećera u krvi visoka. Tome može prethoditi nekoliko godina blaže povišenih koncentracija glukoze u plazmi, kada pacijenti nemaju nikakve simptome. Već u tom periodu, bilo predijabetesa ili neotkrivenog dijabetesa, mogu se početi razvijati komplikacije i zato je važno što prije otkriti šećernu bolest. Mi nerijetko vidimo da pacijenti budu primljeni u bolnicu zbog srčanog infarkta, moždanog udara, oslabljenog vida ili oslabljene bubrežne funkcije, a onda tek otkriju da imaju dijabetes. Imali su ga godinama, ali su zanemarivali simptome ili mislili da se dijabetes događa nekom drugom. Nažalost, ljudi koji imaju obiteljsku predispoziciju, pogotovo oni koji se malo kreću, nezdravo hrane, preuhranjeni su ili pretili, imaju povećani rizik za razvoj dijabetesa, pogotovo još ako imaju arterijsku hipertenziju. Te osobe trebaju redovito kontrolirati šećer u krvi kako bi na vrijeme otkrili šećernu bolest i počeli je liječiti te tako izbjegli komplikacije.
Razgovarala: Romana Kovačević Barišić
Foto: Davor Puklavec, Tomislav Miletić/Pixsell
