Lagoftalmus je medicinsko stanje koje karakterizira nemogućnost potpunog zatvaranja očnih kapaka, ostavljajući oko izloženim i ranjivim. Iako se može činiti kao manji problem, ovo stanje može dovesti do ozbiljnih i trajnih oštećenja rožnice, pa čak i gubitka vida ako se ne liječi pravovremeno i adekvatno.
Lagoftalmus, čiji naziv potječe od grčke riječi za “zečje oko” zbog vjerovanja da zečevi spavaju otvorenih očiju, predstavlja ozbiljan oftalmološki problem. Potpuno zatvaranje kapaka ključno je za održavanje zdravlja očne površine jer treptaj ravnomjerno raspoređuje suzni film koji vlaži, hrani i štiti rožnicu. Kada kapci ne mogu obaviti ovu funkciju, bilo tijekom dana ili, što je češće, tijekom noći (noćni lagoftalmus), oko ostaje nezaštićeno. To dovodi do pojačanog isparavanja suza i izloženosti vanjskim utjecajima poput prašine i zraka, što pokreće kaskadu potencijalno opasnih komplikacija koje zahtijevaju hitnu medicinsku intervenciju.
Izloženost rožnice
Simptomi lagoftalmusa često počinju suptilno, ali s vremenom postaju sve izraženiji i neugodniji. Pacijenti se najčešće žale na osjećaj suhoće, crvenilo, peckanje ili osjećaj stranog tijela u oku, kao da im je u oko upala trepavica ili zrnce prašine. Paradoksalno, neki mogu iskusiti i pojačano suzenje jer oko refleksno pokušava nadoknaditi nedostatak vlažnosti. Vid može postati zamagljen, a osjetljivost na svjetlo (fotofobija) se povećava. Najveća opasnost leži u dugotrajnoj izloženosti rožnice, koja može dovesti do stanja poznatog kao ekspozicijska keratopatija. Ovo stanje, ako se ne liječi, može napredovati do bolnih erozija, infekcija, stvaranja čira (ulkusa) na rožnici i, u najtežim slučajevima, perforacije oka i trajnog gubitka vida.
Ovo stanje, ako se ne liječi, može napredovati do bolnih erozija, infekcija, stvaranja čira (ulkusa) na rožnici i, u najtežim slučajevima, perforacije oka i trajnog gubitka vida.
Uzroci ovog stanja su brojni i raznoliki, ali najčešće se kriju u disfunkciji facijalnog živca, koji je odgovoran za inervaciju mišića zaduženih za zatvaranje kapaka. Do paralize ovog živca može doći zbog Bellove paralize, koja čini i do 80% slučajeva, ali i kao posljedica moždanog udara, tumora poput akustičnog neuroma, traume glave, infekcija kao što su herpes zoster ili lajmska bolest te raznih autoimunih stanja. Drugu veliku skupinu uzroka čine mehanički i cikatricijalni (ožiljni) problemi. Tu spadaju ožiljci na kapcima nastali uslijed kemijskih opeklina, ozljeda ili teških kožnih bolesti, kao i stanja poput Gravesove bolesti, gdje izbočene očne jabučice (egzoftalmus) fizički sprječavaju kapke da se potpuno zatvore. Također, lagoftalmus može biti i jatrogena posljedica, primjerice nakon pretjerano agresivne estetske operacije kapaka (blefaroplastike) pri kojoj je uklonjeno previše tkiva.
Pomoću posebnog mikroskopa, takozvane procjepne svjetiljke, detaljno se pregledava stanje rožnice i konjunktive, a bojenje fluoresceinom može otkriti i najmanja oštećenja na površini oka. Za dijagnosticiranje noćnog lagoftalmusa, često je ključna pomoć člana obitelji koji može primijetiti da osoba spava s djelomično otvorenim očima.
Dijagnoza lagoftalmusa postavlja se tijekom oftalmološkog pregleda. Liječnik će promatrati pacijenta dok trepće i pokušava zatvoriti oči kako bi procijenio postoji li i koliki je razmak između gornjeg i donjeg kapka. Pomoću posebnog mikroskopa, takozvane procjepne svjetiljke, detaljno se pregledava stanje rožnice i konjunktive, a bojenje fluoresceinom može otkriti i najmanja oštećenja na površini oka. Za dijagnosticiranje noćnog lagoftalmusa, često je ključna pomoć člana obitelji koji može primijetiti da osoba spava s djelomično otvorenim očima. Ovisno o sumnji na uzrok, mogu biti potrebne i dodatne pretrage, poput neurološkog pregleda ili slikovnih dijagnostika kao što su CT ili MR, kako bi se isključili tumori ili druge patologije.
Mogućnosti liječenja
Liječenje lagoftalmusa ima dva glavna cilja: trenutnu zaštitu očne površine kako bi se spriječile komplikacije i, ako je moguće, rješavanje temeljnog uzroka. U blažim slučajevima i kao prva linija obrane, primjenjuje se konzervativna terapija. Ona uključuje redovitu primjenu umjetnih suza bez konzervansa tijekom dana kako bi se oko održalo vlažnim. Noću, kada je rizik od isušivanja najveći, koriste se gušće oftalmološke masti ili gelovi koji stvaraju zaštitni sloj. Dodatna pomoć može biti korištenje ovlaživača zraka u prostoriji, nošenje posebnih naočala koje funkcioniraju kao vlažna komora ili jednostavno lijepljenje kapaka medicinskim flasterom prije spavanja. U nekim slučajevima, oftalmolog može preporučiti postavljanje punktalnih čepića koji blokiraju suzne kanaliće i tako zadržavaju prirodne suze duže na površini oka.
Kada je operacija neizbježna
Ako konzervativne metode ne daju zadovoljavajuće rezultate ili ako se očekuje da će paraliza facijalnog živca biti dugotrajna, pribjegava se kirurškim rješenjima. Jedna od najstarijih, ali i dalje korištenih procedura je tarzorafija, pri kojoj se vanjski dijelovi gornjeg i donjeg kapka privremeno ili trajno kirurški spoje kako bi se smanjila izložena površina rožnice. Moderniji i estetski prihvatljiviji pristup za pacijente s paralitičkim lagoftalmusom je ugradnja malih utega od zlata ili platine u gornji kapak. Ovi implantati koriste silu gravitacije kako bi pomogli kapku da se pasivno zatvori. Platina se danas češće koristi jer je gušća, što omogućuje tanji i manje vidljiv implantat, a ujedno izaziva i manje upalnih reakcija. Za dinamičniju funkciju zatvaranja oka, u nekim se centrima ugrađuju i palpebralne opruge. U složenijim slučajevima, kada postoji i opuštenost donjeg kapka, mogu se izvoditi procedure njegovog zatezanja ili podizanja, a kod teških paraliza lica u obzir dolaze i kompleksne operacije poput transpozicije mišića ili transplantacije živaca. Izbor procedure ovisi o uzroku, težini stanja i općem zdravlju pacijenta, a cilj je uvijek isti: sačuvati zdravlje oka i funkciju vida. ( Ordinacija.hr )
