Saznajte sve o herniji diska – uzrocima, simptomima, dijagnostici, liječenju i rehabilitaciji uz DNS vježbe, prema savjetima stručnjaka.
Bol u leđima jedan je od najčešćih zdravstvenih problema današnjice, a jedan od čestih uzroka krije se u herniji diska – stanju koje može izazvati intenzivnu bol, utrnulost i smanjenu pokretljivost. Iako zvuči ozbiljno, moderna medicina danas nudi učinkovite metode dijagnostike i liječenja, a pravodobna reakcija u većini slučajeva može spriječiti dugotrajne posljedice. O herniji diska, uzrocima, simptomima i mogućnostima liječenja razgovarali smo s dr. Stipom Ćorlukom, specijalistom ortopedije i traumatologije iz Specijalne bolnice Sv. Katarina, koji objašnjava što svaki pacijent treba znati kada se suoči s ovom dijagnozom.
1. Što je hernija diska i kako nastaje? Koji su najčešći uzroci?
Hernija diska označava pomicanje ili puknuće vanjskog vezivnog prstena intervertebralnog diska (anulus fibrosus) uslijed čega može doći do pritiska na živčane strukture u kralježnici, što može uzrokovati bol, osjećaj utrnutosti, slabosti ili gubitak osjeta u dijelu tijela koji pritisnuti živac opskrbljuje. Najčešće nastaje kao rezultat degenerativnih promjena diska jer s godinama disk gubi elastičnost i hidraciju, postaje „fragilniji“.
Taj proces mogu ubrzati loša postura, manjak fizičke aktivnosti, pušenje, prekomjerna tjelesna težina, ali i genetika. Kod mlađih osoba hernija najčešće nastaje naglo, kod podizanja tereta ili nepravilnog pokreta, dok je kod starijih češće posljedica degenerativnih promjena.
2. Na kojem dijelu kralježnice najčešće dolazi do hernije diska? Kod koga se najčešće razvija, postoji li rizična skupina?
Hernije diska najčešće se javljaju u slabinskom (lumbalnom) dijelu kralježnice, osobito na razinama L4-L5 i L5-S1, gdje se težina cijelog trupa prenosi na donje ekstremitete pa samim time te razine podnose najveća opterećenja. Slijedi vratna regija (C5-C6 i C6-C7), dok su torakalne hernije puno rjeđe.
Najčešće se razvija kod osoba između 30. i 50. godine života, gdje su komponente diska još uvijek relativno očuvane, ali su već prisutne degenerativne promjene. Rizična skupina uključuje osobe koje često podižu teške terete, dugo sjede (posebice u nepravilnom položaju), imaju fizički neaktivan stil života, puše, imaju prekomjernu tjelesnu težinu ili nasljednu predispoziciju (genetski).
3. Koji su najčešći simptomi hernije diska? Kako ih razlikovati od drugih vrsta bolova u leđima?
Najčešći simptomi su bolovi u donjem dijelu leđa koji se šire u noge ili bolovi u vratu koji se šire u ruke, što nazivamo radikularna bol, ovisno o zahvaćenoj regiji. Pacijenti često opisuju osjećaj utrnutosti, žarenja ili slabosti koji prati specifičnu putanju živca.
Za razliku od mehaničke boli u leđima, koja se pogoršava pokretom i poboljšava odmorom, bol kod hernije često može biti izraženija u sjedećem položaju ili pri kašljanju, kihanju i napinjanju.
Osim boli, kod većih hernija može doći do slabosti mišića, gubitka refleksa ili osjeta, a u ozbiljnijim slučajevima i do neuroloških ispada poput poremećaja kontrole mokrenja i stolice – što zahtijeva hitnu liječničku procjenu i intervenciju.
4. Kako se dijagnosticira hernija diska, koje se dijagnostičke metode koriste?
Dijagnostika hernije diska započinje detaljnim kliničkim pregledom, pri čemu se testiraju refleksi, mišićna snaga, osjet i prisutnost radikularne boli – to nam često već sugerira razinu i stranu potencijalne hernije.
Prva slikovna metoda u obradi bolova je RTG (rendgen). Iako ne prikazuje diskove ni živce, može otkriti degenerativne promjene, suženje intervertebralnog prostora, nestabilnosti te isključiti druge uzroke boli poput prijeloma ili deformacija.
Magnetska rezonanca (MR) ostaje zlatni standard jer prikazuje mekotkivne strukture – uključujući sam disk, hernijaciju i pritisak na neurološke strukture. U slučaju kontraindikacija za MR, dodatno se koristi i CT (kompjutorizirana tomografija), iako je manje precizna za disk i živčane strukture.
Dodatno, kod nejasnih neuroloških deficita, može se učiniti i EMNG (elektromioneurografija) kako bi se procijenila funkcija živaca. Ključ pravilne dijagnostike je uvijek u korelaciji kliničke slike i nalaza – ne liječimo sliku, nego pacijenta.
5. Koji su prvi koraci u liječenju hernije diska?
Prvi koraci u liječenju hernije diska su gotovo uvijek konzervativni, osim u slučajevima neuroloških deficita ili sindroma kaude ekvine, koji zahtijevaju hitno kirurško liječenje.
Konzervativno liječenje uključuje: analgetike i nesteroidne protuupalne lijekove (NSAR), fizikalnu terapiju, koja je ključna za jačanje mišića trupa i rasterećenje kralježnice te modifikaciju aktivnosti – izbjegavanje sjedenja dulje vrijeme, podizanja tereta i savijanja.
Većina pacijenata uz ovaj pristup osjeti značajno poboljšanje unutar 6 do 12 tjedana. Važno je napomenuti da se mirovanje preporučuje samo kratkotrajno. Dugotrajno ležanje može usporiti oporavak. Cilj je vratiti pacijenta u funkciju što prije, uz nadzor stručnjaka.
6. U kojim slučajevima se preporučuje operacija?
Operacija se preporučuje kada konzervativno liječenje ne donosi poboljšanje nakon minimalno 6 do 12 tjedana ili kad su prisutni izraženi neurološki simptomi.
Najčešće indikacije za operaciju su: izražena slabost mišića, perzistentna ili progresivna bol koja ne reagira na terapiju, velika hernija koja značajno komprimira živac i najhitnije – sindrom kaude ekvine (poremećaj kontrole mokrenja, stolice i osjeta u perinealnoj regiji). U tim slučajevima čekanje može uzrokovati trajno oštećenje živca.
7. Kako izgleda operacija, koliko traje i koji su rizici?
Moderna kirurgija kralježnice diska najčešće se izvodi u mikrokirurškoj ili endoskopskoj tehnici kojom se uklanja dio diska koji pritišće živac. Radi se kroz mali rez, uz pomoć operacijskog mikroskopa ili endoskopa, čime se čuvaju strukture važne za stabilnost kralježnice.
Sam zahvat traje u prosjeku 45 do 60 minuta, ovisno o lokalizaciji hernije i anatomskim uvjetima. Pacijent je najčešće u općoj anesteziji.
Ovisno o stanju samog diska, stabilnosti kralježnice i visini intervertebralnog prostora, odlučuje se koja će se točno vrsta operacije izvesti. Ako je disk teško degeneriran, prostor sužen ili postoji nestabilnost, može se napraviti fuzija i fiksacija kralježnice. Ovi zahvati u današnje vrijeme također mogu biti izvedeni u minimalno invazivnoj tehnici.
Kao i kod svakog zahvata, postoje rizici: infekcija, krvarenje, oštećenje živca, curenje likvora ili recidiv hernije. Kod iskusnog tima komplikacije su rijetke, a uspješnost operacije visoka – uz pravilnu rehabilitaciju i suradnju pacijenta.
8. Koliko dugo pacijent obično ostaje u bolnici nakon operacije? Kako izgleda proces oporavka?
Nakon operacije, većina pacijenata ustaje isti dan ili dan poslije, a kući ide unutar 24 do 48 sati. Povratak laganim aktivnostima moguć je kroz 1 do 2 tjedna, dok se potpuni oporavak očekuje kroz nekoliko tjedana do mjeseci, ovisno o profesiji i fizičkoj aktivnosti.
Proces oporavka je individualan, ali u pravilu ustajanje i hodanje moguće je već nekoliko sati nakon operacije, povratak laganim aktivnostima kroz 1 do 3 tjedna te puni oporavak i povratak redovnim fizičkim aktivnostima kroz 6 do 12 tjedana.
U ranom postoperativnom razdoblju važno je izbjegavati dugotrajno sjedenje, saginjanje, podizanje tereta i rotacije u trupu (ovisno o mjestu operacije). Kroz nekoliko tjedana uvodi se fizikalna terapija – s ciljem jačanja paravertebralne muskulature i stabilizacije trupa. Praćenje oporavka provodi se redovitim kontrolama, a konačan uspjeh operacije ovisi ne samo o zahvatu, nego i o suradnji pacijenta u svim fazama liječenja.
9. Koji su najčešći mitovi i zablude vezani uz herniju diska?
Jedan od najčešćih mitova je da svaka hernija diska mora završiti operacijom – što nije točno. Čak 80-90% pacijenata se uspješno liječi konzervativno, bez potrebe za kirurškim zahvatom.
Zabluda je također da se „disk može vratiti na mjesto“. Nažalost, jednom hernirani sadržaj ne vraća se natrag – tijelo ga može djelomično „apsorbirati“, ali ne postoji čudotvorna masaža, istezanje ili terapija koja fizički vraća disk u potpunosti na mjesto.
Mnogi vjeruju i u to da s dijagnozom hernije diska više ne smiju vježbati – naprotiv, kontrolirano kretanje i ciljana fizioterapija ključ su oporavka i prevencije novih problema.
Također, česta zabluda je mišljenje da svaka bol u leđima znači herniju diska. Istina je da većina bolova u leđima nije uzrokovana hernijom, nego su puno češći uzroci mišićno-koštani disbalansi, loša postura, stres, napetost paravertebralne muskulature ili slaba aktivacija trupa. Hernija diska je samo jedan od mogućih uzroka boli i to ne nužno najčešći.
10. Što biste savjetovali nekome tko se tek suočava s dijagnozom hernije diska?
Prvi i najvažniji savjet: ostanite mirni i informirani. Dijagnoza hernije diska ne znači izravno operaciju, invaliditet ili kraj aktivnog života. U većini slučajeva, uz pravilno liječenje, simptomi se mogu uspješno kontrolirati i pacijent se može vratiti aktivnom životnom stilu.
Važno je slijediti upute specijalista, dati priliku konzervativnom liječenju (analgetici, fizikalna terapija, promjena životnih navika) i biti aktivan sudionik u procesu oporavka. Ne odustajte od kretanja. Uz stručno vođenu fizikalnu terapiju i jačanje muskulature, kralježnica se može značajno rasteretiti i stabilizirati.
Dijagnoza hernije diska nije kraj – to je često početak zdravijeg odnosa prema vlastitom tijelu. Ako se pokaže da je operacija najbolja opcija – budite svjesni da je to kod iskusnih spinalnih kirurga danas sigurna, precizna i visoko uspješna metoda kojom se ciljano rješava problem i omogućuje povratak kvalitetnom životu.
Kako izgleda fizikalna terapija?
Da je fizikalna terapija jedan od najvažnijih segmenata u procesu liječenja hernije diska, poručuje i stručnjakinja Tamara Sanković, prvostupnica fizioterapije iz Terapijskog centra Fizio F.L.Y.
– Sve vježbe koji potiču stabilizaciju trupa su dobre. U radu s našim klijentima kojima je postavljena dijagnoza hernije diska ili su već prošli operativni dio, fokus stavljamo na DNS (dinamičku neuromuskularnu stabilizaciju). To je rehabilitacijska metoda razvijena na temelju načela razvojne kineziologije, odnosno znanosti koja proučava obrasce pokreta kod djece od rođenja – ističe.
Ideja takve metode je da naše tijelo u prvim mjesecima i godinama života spontano usvaja optimalne obrasce disanja, stabilizacije trupa i koordinacije, a DNS vježbe ih nastoje ponovno aktivirati kod odraslih osoba kod kojih su ti obrasci narušeni ozljedama, bolovima ili lošom posturom.
– Kod DNS-a se kroz specifične položaje koji imitiraju razvojne faze bebe kao što su ležanje na leđima, četveronožni položaj, puzanje… te uz precizne verbalne upute terapeuta, potiče pravilna aktivacija dubokih stabilizatora trupa, dijafragme i mišića zdjeličnog dna. Time se poboljšava neuromuskularna kontrola, raspodjela opterećenja i pokretljivost, što može značajno smanjiti bol i spriječiti ponovne ozljede – dodaje.
Najvažnije je, poručuje, da rehabilitacija ne traje predugo već je cilj da se pacijent što prije vrati svakodnevnim aktivnostima i normalnom načinu života. Vježbe je najsigurnije izvoditi pod vodstvom terapeuta, no nakon nekog vremena, ako se pacijent drži vježbi koje je naučio uz terapeuta, može ih izvoditi i samostalno kod kuće. Vježbe se preporučuje izvoditi barem tri puta tjedno, no može i više.
(Ida Balog)
