Rijetka genetska bolest najčešće se javlja u adolescenciji, a bez liječenja postupno dovodi do težih epileptičkih napadaja i gubitka funkcija.
Laforina bolest rijedak je i težak neurološki poremećaj koji uzrokuje progresivnu epilepsiju, postupno propadanje kognitivnih sposobnosti i gubitak motoričkih funkcija. Najčešće se pojavljuje u kasnom djetinjstvu ili adolescenciji, a unatoč napretku medicine i dalje ne postoji lijek koji bi zaustavio njezino napredovanje.
Riječ je o obliku progresivne mioklone epilepsije – skupini bolesti kod kojih se uz epileptičke napadaje javljaju nevoljni trzaji mišića (mioklonusi), problemi s koordinacijom, kognitivni pad i drugi neurološki simptomi.
Bolest je dobila ime prema španjolskom neuropatologu Gonzalu Rodríguezu Lafori, koji je 1911. godine prvi opisao karakteristične promjene u živčanom tkivu oboljelih.
Zašto nastaje Laforina bolest?
Laforina bolest uzrokovana je mutacijama u jednom od dva gena – EPM2A ili EPM2B/NHLRC1. Ovi geni imaju važnu ulogu u pravilnoj obradi glikogena, molekule koja služi kao oblik pohranjene energije u tijelu.
Kada zbog genetske promjene taj proces ne funkcionira ispravno, u stanicama se stvaraju abnormalne nakupine glikogena poznate kao Laforina tijela. Ona se nakupljaju u neuronima, ali i u drugim tkivima poput mišića i organa, ometajući normalan rad stanica.
Bolest se nasljeđuje autosomno recesivno, što znači da dijete mora naslijediti promijenjeni gen od oba roditelja. Iako se Laforina bolest može pojaviti kod bilo koga, češće se bilježi kod osoba mediteranskog, sjevernoafričkog, indijskog i pakistanskog podrijetla.
Prvi simptomi često se pojavljuju u tinejdžerskoj dobi
Prvi znakovi bolesti najčešće se javljaju između 8. i 19. godine života, a prosječna dob pojave simptoma je između 14. i 16. godine.
U početku simptomi mogu biti blagi i lako se pripisati drugim uzrocima. Dijete može imati poteškoće u učenju, promjene ponašanja ili povremene trzaje mišića. S vremenom bolest napreduje, a simptomi postaju sve izraženiji.
Najčešći simptomi uključuju:
- epileptičke napadaje,
- nevoljne trzaje mišića (mioklonuse),
- postupni pad sposobnosti učenja i razmišljanja,
- probleme s govorom,
- poteškoće s ravnotežom i koordinacijom,
- ukočenost mišića,
- promjene raspoloženja poput depresije i apatije,
- gubitak pamćenja i razvoj demencije.
Koje vrste epileptičkih napadaja mogu nastati?
Kod Laforine bolesti mogu se pojaviti različiti tipovi epileptičkih napadaja. Najčešći su mioklonički napadaji, odnosno kratki, nagli i nevoljni trzaji mišića.
Mogu se pojaviti i:
- okcipitalni napadaji, koji mogu uzrokovati poremećaje vida ili vizualne halucinacije,
- toničko-klonički napadaji, praćeni ukočenošću mišića i snažnim trzajima,
- apsansni napadaji, kod kojih osoba nakratko djeluje odsutno,
- kompleksni parcijalni napadaji, koji mogu uključivati zurenje i ponavljajuće pokrete,
- atonički napadaji, kod kojih dolazi do naglog gubitka mišićne snage.
Kako bolest napreduje, napadaji postaju češći i sve ih je teže kontrolirati.
Bolest postupno narušava svakodnevno funkcioniranje
Laforina bolest ima progresivan tijek, što znači da se simptomi s vremenom pogoršavaju. U kasnijim fazama oboljela osoba može izgubiti sposobnost samostalnog hodanja, govora ili sjedenja. Otprilike šest godina nakon dijagnoze oko polovice oboljelih više nema kontrolu nad pokretima te im je potrebna stalna njega.
U najtežim slučajevima bolest dovodi do ozbiljnih komplikacija, uključujući epileptički status – stanje u kojem napadaj traje dulje od 15 minuta ili se napadaji ponavljaju bez oporavka između njih. Riječ je o hitnom medicinskom stanju koje može biti životno ugrožavajuće.
Kako se dijagnosticira Laforina bolest?
Dijagnoza se najčešće postavlja nakon pojave epileptičkih napadaja i neuroloških simptoma. Liječnik će obaviti neurološki pregled, a za potvrdu bolesti koriste se:
- elektroencefalogram (EEG) – koji često pokazuje značajne promjene čak i u ranim fazama bolesti,
- magnetska rezonancija mozga (MR) – koja može pokazivati vrlo blage ili nikakve promjene,
- genetsko testiranje,
- biopsija kože kojom se mogu pronaći Laforina tijela.
Genetska analiza danas ima ključnu ulogu u potvrđivanju dijagnoze i omogućavanju genetskog savjetovanja obitelji.
Liječenje je usmjereno na ublažavanje simptoma
Trenutačno ne postoji terapija koja može izliječiti Laforinu bolest ili zaustaviti njezino napredovanje. Liječenje je uglavnom potporno i usmjereno na kontrolu simptoma. Može uključivati:
- lijekove protiv epileptičkih napadaja,
- valproičnu kiselinu, perampanel ili benzodiazepine za liječenje miokloničkih napadaja,
- fizikalnu terapiju i radnu terapiju radi očuvanja pokretljivosti i mišićne snage.
Znanstvenici intenzivno istražuju nove mogućnosti liječenja, a neke ciljane terapije zasad pokazuju obećavajuće rezultate u pretkliničkim istraživanjima.
Rijetka bolest s ozbiljnom prognozom
Laforina bolest i dalje ima nepovoljnu prognozu. Većina oboljelih živi oko 5 do 10 godina nakon pojave prvih simptoma, iako neki bolesnici dožive i ranu odraslu dob.
Nakon postavljanja dijagnoze obiteljima može pomoći genetsko savjetovanje, ali i psihološka podrška jer brzo napredovanje bolesti i gubitak ranije stečenih sposobnosti predstavljaju veliko emocionalno opterećenje.
Iako za sada nema lijeka, napredak u razumijevanju genetskih i metaboličkih mehanizama bolesti otvara prostor za razvoj novih terapija koje bi u budućnosti mogle promijeniti tijek ove teške bolesti.
(Ordinacija.hr)
