Polimiozitis je rijetka i kronična autoimuna bolest kod koje imunološki sustav greškom napada vlastite mišiće, uzrokujući progresivnu slabost i upalu. Iako ne postoji lijek, rano prepoznavanje simptoma i adekvatno liječenje ključni su za kontrolu bolesti i sprječavanje teških komplikacija.
Polimiozitis je podmukla i rijetka autoimuna bolest koja spada u skupinu idiopatskih upalnih miopatija, a obilježava ju kronična upala mišića. U ovom stanju, imunološki sustav, koji bi trebao štititi tijelo od vanjskih prijetnji, pogrešno identificira vlastita mišićna vlakna kao neprijatelje. Posljedica je napad citotoksičnih T-limfocita (CD8 stanica) i makrofaga na zdravo mišićno tkivo, što dovodi do upale, oštećenja i postupnog slabljenja mišića. Bolest se tipično manifestira simetrično, zahvaćajući mišiće s obje strane tijela, s posebnim naglaskom na proksimalne skupine – one bliže trupu, poput mišića ramena, nadlaktica, kukova i natkoljenica. Iako točan uzrok nije poznat, vjeruje se da genetska predispozicija u kombinaciji s okidačima poput virusnih infekcija ili drugih autoimunih stanja igra ključnu ulogu u razvoju bolesti.
Glavni simptomi
Glavni i najprepoznatljiviji simptom polimiozitisa je progresivna slabost mišića koja se razvija postupno, tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci, čineći dijagnozu u ranoj fazi izazovnom. Pacijenti često primjećuju da im svakodnevne aktivnosti postaju sve teže izvedive. Penjanje uz stube, ustajanje iz sjedećeg položaja, podizanje ruku iznad glave za češljanje kose ili dohvaćanje predmeta s visokih polica pretvaraju se u iscrpljujuće zadatke. Uz mišićnu slabost, mogu se javiti i drugi simptomi poput općeg umora, bolova u zglobovima, jutarnje ukočenosti, neobjašnjivog gubitka tjelesne težine te povremene povišene tjelesne temperature. Iako bol u mišićima nije uvijek prisutna, mnogi pacijenti osjećaju nelagodu i osjetljivost u zahvaćenim područjima. Ova tiha erozija snage značajno utječe na kvalitetu života, ograničavajući neovisnost i obavljanje osnovnih životnih funkcija.
Penjanje uz stube, ustajanje iz sjedećeg položaja, podizanje ruku iznad glave za češljanje kose ili dohvaćanje predmeta s visokih polica pretvaraju se u iscrpljujuće zadatke. Uz mišićnu slabost, mogu se javiti i drugi simptomi poput općeg umora, bolova u zglobovima, jutarnje ukočenosti, neobjašnjivog gubitka tjelesne težine te povremene povišene tjelesne temperature.
Iako je primarno bolest mišića, polimiozitis je sistemska bolest koja može imati ozbiljne i po život opasne posljedice ako se ne liječi. Kada upala zahvati mišiće ždrijela i jednjaka, dolazi do poteškoća s gutanjem (disfagije), što povećava rizik od pothranjenosti i aspiracijske pneumonije, stanja u kojem hrana ili tekućina ulaze u pluća. Ako su zahvaćeni prsni mišići i dijafragma, pacijenti mogu osjetiti nedostatak zraka (dispneju) i razviti respiratorno zatajenje. Također, bolest može utjecati i na srčani mišić, uzrokujući aritmije ili kardiomiopatiju. Jedna od najozbiljnijih povezanosti je ona s malignim bolestima; dijagnoza polimiozitisa, osobito u starijoj životnoj dobi, može biti prvi znak skrivenog karcinoma, najčešće pluća, mokraćnog mjehura ili ne-Hodgkinovog limfoma. Zbog toga se kod svih novodijagnosticiranih pacijenata preporučuje detaljan onkološki pregled.
Dijagnoza polimiozitisa, osobito u starijoj životnoj dobi, može biti prvi znak skrivenog karcinoma, najčešće pluća, mokraćnog mjehura ili ne-Hodgkinovog limfoma. Zbog toga se kod svih novodijagnosticiranih pacijenata preporučuje detaljan onkološki pregled.
Polimiozitis najčešće pogađa odrasle osobe u dobi između 30 i 60 godina, a dvostruko je češći kod žena nego kod muškaraca. Rijetko se javlja u djetinjstvu. Postavljanje dijagnoze zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje detaljnu anamnezu i klinički pregled. Liječnici koriste niz testova kako bi potvrdili sumnju i isključili druga stanja sa sličnim simptomima. Krvne pretrage obično pokazuju značajno povišene razine mišićnih enzima, poput kreatin kinaze (CK), što ukazuje na oštećenje mišića. Također se traže specifična autoantitijela koja mogu pomoći u klasifikaciji bolesti. Elektromiografija (EMG) mjeri električnu aktivnost u mišićima i otkriva abnormalnosti karakteristične za upalne miopatije. Magnetska rezonancija (MRI) može vizualizirati upalu i oteklinu u mišićima, dok se biopsija mišića smatra zlatnim standardom za konačnu potvrdu dijagnoze, jer omogućuje patologu da pod mikroskopom vidi upalne stanice unutar mišićnog tkiva.
Biopsija mišića smatra se zlatnim standardom za konačnu potvrdu dijagnoze, jer omogućuje patologu da pod mikroskopom vidi upalne stanice unutar mišićnog tkiva.
Mogućnosti liječenja
Iako za polimiozitis ne postoji lijek, dostupni tretmani mogu uspješno kontrolirati simptome, smanjiti upalu i poboljšati mišićnu snagu i funkciju. Terapija je dugotrajna i prilagođava se svakom pacijentu individualno. Prva linija liječenja gotovo uvijek uključuje visoke doze kortikosteroida, koji brzo suzbijaju upalni proces. Kako bi se smanjile dugoročne nuspojave steroida i postigla bolja kontrola bolesti, često se u terapiju uvode imunosupresivni lijekovi. Za pacijente koji ne reagiraju na standardnu terapiju ili imaju teške simptome poput izražene disfagije, primjenjuju se intravenski imunoglobulini (IVIG) ili noviji biološki lijekovi. Neizostavan dio liječenja je i fizikalna terapija, koja je ključna za očuvanje pokretljivosti, sprječavanje atrofije mišića i postupno vraćanje snage. Prognoza je promjenjiva; većina pacijenata dobro reagira na liječenje i može postići remisiju, no određeni stupanj mišićne slabosti može trajno zaostati. Ključ uspjeha leži u ranoj dijagnozi i agresivnom liječenju pod nadzorom multidisciplinarnog tima stručnjaka, uključujući reumatologa, neurologa i fizioterapeuta. ( Ordinacija.hr )
